Naoko trivijalna pojava

Lijepo je prisjetiti se odjevne kombinacije na voditelju s fotografije, ali i njegovim školskim kolegama u zaleđu. Kakva vremena - takva odjeća. Ne sjećam se kakve sam točno odjevne kombinacije imao na sebi tijekom moderiranja programa u godini što je na izmaku, ali se sjećam da sam uživao u vođenju svakog od događaja. Bilo ih je 23, pet više nego prošle godine. I ove godine sam najviše povjerenih angažmana imao u Čapljini, ali sam radio i izvan svoje općine. Od Čapljine, preko Mostara, Širokog Brijega i Jablanice pa sve do Banja Luke. Caritas biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan u veljači je otvorio vrata senzorne sobe. Program je bio organiziran u Caritasovom centru "Sveta Obitelj" u Mostaru gdje se soba i nalazi. I tada, a posebno danas kada soba kvalitetno pruža usluge presretan sam što mi je od strane Uprave Caritasa povjereno vođenje svečanosti otvaranja. U tu sobu roditelji donose djecu s poteškoćama u razvoju. Svima koji imaju zdravu djecu ostaje upitati se

Mama mi je uvijek govorila, a i dandanas govori: "Najvažnije ti je biti dobar čo`jek!" Kada god bih ušao u slijepu ulicu koja ne vodi do cilja u kojemu me vidi moja mama, uvijek bih je se sjetio. Najbolje je i ne zalaziti u takve ulice. Tada si najmirniji.  Dobrota. Što taj pojam predstavlja? Može li biti iskrena i umjetna? Ako je umjetna, onda nije dobrota, nego laž, prijevara. Dobar čovjek bi trebao biti iskren, srdačan, dobronamjeran. Dobar čovjek ne bi smio glumiti. Dobar čovjek otvoreno i optimistično ulazi u nove izazove, nove (ne)prilike i nova poznanstva. Kenjac. Kenjac je magarac. Valjda. Ako i nije isto i magarac i kenjac su domaće životinje. Šalje ih se kamo poželi vlasnik. Na njih se tovari što kome padne na pamet. Poznata je i ona školska priča o magarcu koji nosi sve školske torbe. Nije brz, ali sluša koliko može. Zašto se dobar čovjek i kenjac povezuju u onu poznatu narodnu, odnosno u naslov posta Dobar čo`jek - kenjcu brat ? Ako se vratimo na dv

Danas obilježavamo Dan osoba s invaliditetom. Sjetimo se ove populacije trećega dana mjeseca darivanja. Baš kako smo i prosinac preimenovali u "mjesec darivanja" sličnu famu stvaramo i oko ovoga datuma. Nažalost, on je jedina prilika ovoj populaciji i svima koji ih podržavaju da se pokažu javnosti. Svih onih preostalih 364 dana njihove obitelji i određene institucije i udruge žive s osobama s invaliditetom i za osobe s invaliditetom.  U ovome postu ne ću pisati o invaliditetu, nego o osobama. Ivan. Moj prijatelj. Ivan i ja smo se upoznali prije nešto više od šest godina kada je Caritas hercegovačkih biskupija u Čapljini otvorio radionicu za osobe s posebnim potrebama "Betlehem". Na fotografiji je s Milom, također mojim prijateljem i novinarom radiopostaje Čapljina. Daje izjavu za Radio. Jednu od mnogih do sada. Sinoć je govorio za emisiju Federalne televizije "Mozaik religija" urednice Marine Knežević.  Ivana je Betlehem promijenio. Njegova mama

Školski drug iz osnovne škole i ja pronašli smo se na prvoj godini fakulteta. Obnovili smo prijateljstvo, a treći član družine je njegov drug iz srednje škole. Društvo se uskoro proširilo za još dvojicu članova. Stanke između predavanja koristili smo za kave na Starom Veležovom u Mostaru. Nije se gledalo tko će kada platiti turu pića, nekako je sve išlo spontano - kako bi tko imao novca u tome trenutku. Doduše, bilo je onih poznatih hercegovačkih situacija u kojima bismo se naguravali tko će platiti. Nikada se nitko od nas nije dovodio u situaciju  "izvlačenja". Promjenu je unio šesti član, kolega koji je dobro promotrio naše postupke i uvukao se u društvo poput miša koji iz rupe uđe u dnevni boravak. Plaća prvi, pa drugi, treći, četvrti, peti pa opet sve ispočetka. Šestog nigdje. Interno bismo to komentirali, ali nitko se nije usudio pokazati novome članu društva da nam to smeta. Slijedi nastup crne ovce. Pozivam osoblje u jednome fast food-u da naplati. Konobar me pi

Nakon babine smrti djed je često boravio kod nas. Mama i tata bi se s vremena na vrijeme znali prorječkati, a djed bi dodao: "Eee, blago vama kad se imate s kim posvađati." Tada mi je to bilo malo čudno, ali danas shvaćam poruku koju je htio prenijeti - i svađa je oblik komuniciranja sa svojim najdražima. Stoga, ako ih već imaš moraš se nekada i "preko oka" pogledati s njima. Nedugo nakon našega vjenčanja došli smo u posjet supruginoj tetki. Tih dana društvene mreže kitili smo odabranim svadbenim fotografijama pa i nije bilo za očekivati poljuljane odnose koje je uočio suprugin rođak koji zaključi: "Vama dvojema baš i ne cvjetaju ruže u braku!" Pitanje: "Do kada su ružine boje intenzivne i koliko uživamo u njima, a koliko kmečimo zbog trnja koji je njezin sastavni dio?" Neki dan sam u jednome društvu izjavio da se u pet godina braka nismo nijednom posvađali. Naša prijateljica iskolači oči s pitanjem upućenim supruzi: "Nadam se da se

Moj tata je imao tri djevojčice. Zapravo, ima. Kada je rođena treća rođak mu reče: "A što možeš moj Nikica, nije išlo i gotovo!", misleći na "neuspjeh" zbog ponovnog rođenja ženskog djeteta. Tata mu reče: "Ako si mi s tim glupostima došao, bolje da odmah prestaneš ili ću te u protivnome uhvatiti za vrat i izbaciti iz kuće!". Promijenili su temu. Jedan djed na radnome mjestu mi reče: "Kada se moj unuk rodio svi su očekivali djevojčicu jer je liječnik rekao kćerki da će dijete biti žensko. A onda se, hvala Bogu, rodio on." Kada sam dokučio što želi reći upitah ga zar nije svejedno, muško kao i žensko i obratno. Kaže: "E, ne, ne. Bolje da je muško!" Poznajući njegovu obiteljsku situaciju dosjetih se pa mu rekoh: "Da čekate samo Vašega sina imali biste posjet godišnje, a ovako Vam kćer dolazi svaki drugi dan." Nakon što je potvrdio da sam u pravu cijeli dan je proveo u sjeti i razmišljanju. Prije par godina jedan turistič

Krave vežemo za rogove. Pse oko vrata. Čovjeka, koji im sve ovo ponekad čini, ne veže nitko, barem ne od kada su ukinuti robovlasnički sustavi i barem ne kod nas. Čovjeka bi se, valjda, trebalo vezati samo za riječ. Poznata nam je ona: Obećanje - ludom radovanje. I doista, kao i svaka druga izreka iz naroda, tako i ova ima razloge svoga nastanka i kontinuiteta. Koliko li smo se samo puta uvjerili da sve obećano nije učinjeno. Sjećam se riječi pojedinih "ljudi na poziciji" koji bi mi, dok bi bili društvu više ljudi (što više, to po njihovom mjerilima bolje) obećavali koješta. Najčešće su to oni "vrebatori" koji su svoju aktivnost iskazivali po završetku moga fakulteta. Da se ispunilo i O od njihovih obećanja, ni sam ne znam gdje bih sve do sada radio. Na osnovu naših životnih iskustava svi bismo startno trebali davati više pozornosti "obećavateljima", nego sadržajina njihovih bajki. I ovo su davno shvatili ljudi: nije bitno što ti se kaže, već tko

Izvor: www.wepow.com Sinoć smo prije mraka, odnosno zavida došli u Ramu. Moja supruga prije polaska iz Čapljine reče da krenemo odmah nakon posla kako bismo došli zavidila. Tako je to kada se za isti pojam koriste različite riječi, a Ramci ih, bome, imaju dosta. Dakako, i njima su naše različite. Tako će majka moje kćeri reći da nam se mala pronaopačila. Složim se, ali u sebi pomislim da su se obje probaksuzile, a naglas samo potvrdim supruzi. To naprimjer kaže kada Mihaela kupi kamenčiće po podu, za što Kristina kaže da bere piljke. U nas se beru drva, a u Rami ih se mora usjeći. Kod nas se bere povrće koje na svome početku bude rasad dok je to u Rami prisada. Kod nas se krumpir, kada sazrije tamo negdje početkom srpnja, vadi, dok se kod njih u Rami za isti proces kaže kopa i to bude krajem ljeta. Kada se u Rami vratiš sa sprovoda svojima kući najčešće kažeš da je bilo plao/plavo ljudi (i ima i nema slova V). To da puno ljudi ima na posljednjim ispraćajima pokojnika i u Juž

Jedna žena je Gore prenijela molitve nekolicine žena (uglavnom) odozdo. Jedna žena je rodila. Bila je bez svijesti pet dana jer je rodila dijete od šest i pol mjeseci. Pretrpjela je to jedna žena. Jedna žena je naučila moliti svoju djecu i unuke. Kao djevojku ugrizao ju je crnokrug (poskok). I ona je bila u komi par dana. Pokop su joj spremali, ali Bog ju ostavi. Jedna žena je hrabra. Nije ju mazilo djetinjstvo ni mladost. Nikada to ne bi pokazala, a znam, niti hoće. Mnogi joj priznaše da je stoički podnijela nešto nemoguće.  Jedna žena može mnogo. Ne mari za druge, moli se Bogu (kada stigne), a pokušava da to bude često. Na izmaku je snaga. Pomaže drugima, a oni joj ne znaju zahvaliti. Ipak, čar je u pomaganju. Jedna žena je Majka Tereza u obitelji. Svakoj - staroj i u novoj. U ljudima gleda samo pozitivno. Čak je dosadila sa svojim dobrotom. Znam kada plače, a na silu se smije. Lako je to prepoznati, ne svima, doduše. Jedna žena je crna ovca. Naoko negativac, mjeri

Prije par godina kolegica iz ureda bi mi na svaki moj potez prema njoj odgovorila sa: "Hvala!" To mi je paralo uši pa sam ju upitao zašto to čini. Reče: "Mi premalo jedni drugima u životu zahvaljujemo. Odlučila sam biti zahvalna osoba!" Zahvaljivanje je nastavljeno sve dok je bila dio našega tima. Vjerujem da je tako nastavila. I mi smo bili zahvalni njoj što nam je prenijela svoje vještine koje su nam bile itekako potrebne na samome startu nove ustanove. Hvala joj na tome, ali i što me je naučila zahvaljivati. Doista, koliko nam se samo stvari podrazumijeva. Zašto ćeš zahvaljivati Bogu na daru života, kada si se ionako trebao roditi. Zašto bi bio zahvalan roditeljima i iste poštivao kako bi dugo živio i da bi ti bilo dobro na zemlji kada si se svakako trebao roditi u njihovoj obitelji. Nema potrebe biti zahvalan ni svome bračnome drugu, zapravo nitko mu nije kriv, ni ona meni ni ja njoj. Zašto zahvaljivati prijatelju što ti je prijatelj, on ionako nema neki

U zadnje vrijeme sve je modernije nositi naočale. To se da primjetiti po pojavi naočala raznih boja i veličina kod dosta osoba. U mome kraju zovu ih cvikere. Prije par mjeseci kada je naša Mihaela počela izgovarati prve riječi jedna od njih bila je: "cikere". Čula od bake i djeda. Nedugo nakon toga, kada su tetke za to čule poslale su joj sunčane naočale. Nije ih htjela ni pogledati. Tih dana počeli smo primjećivati nešto neobično s njezinim okom. Naime, lijevo oko ponekad bi joj se blago uvuklo nosu. Tko bi nam prvo mogao pomoći doli Google. A što on tek zna odnemoći. Kojekakvi forumi izbacili su nas iz takta. I to nije prvi put. Strabizam! Operacije! Prva, druga, treća... Poželiš čuti mišljenje i drugih, iskusnijih roditelja. Neki kažu da pustimo dijete na miru do treće godine jer će to otići samo od sebe, drugi nam vele da to što prije počnemo rješavati. Pregled prvi. Mladi oftamolog nam kaže kako smo dijete prerano dovezli na pregled. Nije se usudio postaviti ju

Ovih dana na Facebooku se širi humanitarna akcija "ZA KISONGO" kojom se kupnjom majice ili kecelje s logom Jadrankin kup prikupljaju novčana sredstva za opremanje glazbene učionice u Misiji Kisingo u Tanzaniji. Poznate osobe, ali i one manje poznate tek jednim skromnim natpisom sastavljenim od dvije riječi šalju jedinstvenu poruku: "Da, i mi smo za Kisongo!" Možda nam se može zaletjeti pitanje: "Dobro, ali koja je korist od prikupljanja sredstava za opremanje glazbene učionice tamo nekoj djeci u Africi?" Odgovor bi trebao biti brži od pitanja:"Velika!" Dok se mi u "modernome svijetu" razbacujemo s brojnim dobrima kojih nismo ni svjesni, ta mala, neiskvarena i usuđujem se reći, savršena bića u dalekoj Africi žele iskusiti barem tisućiti dio onoga što mi imamo, ali ne koristimo. Zamislimo samo bliži ishod ove humanitarne akcije. U sklopu nove škole izgrađena glazbena učionica. Neki daljnji ishod bit će svakodnevni široki osmjes

Na trećoj godini studija Novinarstva morali smo se opredijeliti za dva novinarska smjera, a u ponudi su bila četiri: Televizija, Radio, Tisak i Odnosi s javnošću. Odabrao sam Televiziju i Odnose s javnošću u nadi da ću nekada raditi u jednome od ova dva područja. Kako do sada stvari stoje, upravo u odabranima nisam djelovao dok me povremeno ima u pojedinim tiskovinama i češće u programima radio postaja. Moja prva iskustva na nekome radiju vezana su uz Radiopostaju Čapljina. Kolegica Lidija i ja smo se stavili na raspolaganje glavnoj urednici Ivanki odmah po upisu na studij kako bismo stekli početno iskustvo. Pružila nam je priliku. Nedugo nakon našega javljanja pošli smo uređivati i voditi emisiju za mlade naziva "Sve je lako kad si mlad". Nismo pitali Prljavce za dopuštenje, kolega Dušan nam je predložio ime emisije, bili smo sigurni da on nakon toliko godina provedenih u medijima zna što smijemo "posuditi". Emisiju smo vodili oko godinu i pol, a u progra

Ove noći nikako zaspati. Imam osjećaj da sam se nakratko vratio u djetinjstvo i ranu mladost kada bi jedan od glavnih, ako ne i glavni godišnji događaj bio odlazak u Hrasno druge nedjelje u svibnju. Kao u nekoj magli naziru mi se i prijeratne slike "derneka na Rasnu" kada bi roditelji mene i sestre vodili u ovo glavno Marijansko svetište Trebinjsko-mrkanske biskupije. Glavno pitanje je bilo: "Hoću li dobiti plastični automobil s natpisom "milicija" ili balon na plin. Kada bi ostalo što novca od duhana dobio bih jedno od to dvoje čemu bih se divio i čime bih se igrao mjesecima kasnije. Možda je baš bila godina kada se nije imalo za balahanje pa sam s Hrasna u popodnevnim satima krenuo na Zelenikovac razočaran misleći da te sezone nema igračke. Susjeda mi došapnu da je tatina rodica Luca baš meni kupila "leteći balon". Koja sreća, ali sreća koja je kratko trajala. Vrativši se kući Luca mi ispriča nezgodu: ispustila je balon iz ruku u svojoj sobi, a

Moja kućica - moja slobodica. Svaki put kada sam poslovno ili privatno odsutan od kuće odmah me po dolasku u novu sredinu uhvati želja za povratkom pod stari krov obiteljskoga gnijezda. Hotelske sobe, bez obzira s koliko zvijezda su okićene nemaju dušu. Dušu, pak, ima većina ljudi s kojima se nakon raspremanja i tuširanja nađem. Prostor u kojem provodim vrijeme s njima u ugodnom razgovoru vrlo brzo postane - kao kod kuće. Često smo u gostima, nekada par sati, nekada par dana. Ukoliko tada ne osjetimo domaćinsku atmosferu, jadni mi. Boravak u gostima može biti dobrovoljan ili, ne daj Bože "prisilan" kada smo radi vlastitog interesa spremni trpjeti i neljubaznost domaćina. Pod krovovima dragih nam ljudi mogli bismo ostati mjesecima, ali svakog gosta tri dana dosta. Svi smo sigurno doživjeli i jedno i drugo. U gostima na par sati najčešće smo kod ljudi koji nam odgovaraju na većini područja i s kojima na kavi ili mezi o određenim temama razglabamo satima. Dogodilo nam se

Nalazim se ispred ambulante Urologije u Mostaru. Mama mora na pregled kod specijaliste. Kako inače biva, tako i danas, već do dolaska u čekaonicu ambulante pozdravio sam se s par poznanika. Ima li itko zdrav? Ovo se upitam svaki put. Čekaonica puna. Pregršt papira u rukama nervoznih pacijenata. Svi su predali uputnice, a sada im se testira strpljenje. Svi bi htjeli ući prvi. Sestra proziva jednog po jednog. Međutim, i nisu posve zadovoljni. Kako to da je onaj ušao, a čini im se da su oni došli prije njega. Nervoza je splasnula kada je u čekaonicu na pokretnom nosilima dovezen pacijent kojemu su friško amputirane obje noge. Obitelj moli sestre da ga hitno prime jer su im tako rekli "s kata". Sestra odgovara da se strpe dok iziđe pacijent iz ambulante. Kako se strpiti kad im otac nariče i zove majku u pomoć? Teško da mu je živa jer i njemu preko sedamdeset godina. Ali, evo dokaza - jedna je majka.  A moja majka? Ona već treći put odlazi u WC, a kao trebala bi imati p

Neki odnosi nikada ne prestaju, samo proživljavaju određene stanke. Pojedini ljudi spontano uđu u naše živote, a isto tako iz njih iziđu. I mi iz njihovih. Ponekad ih se sjetimo, ugledamo fotografiju ili status na društvenim mrežama i sve ostane na tome. Čekamo da oni učine prvi korak izlaska iz virtualnog svijeta i krenu prema nama koji smo, mi tako mislimo, u stvarnom svijetu. Na određene teme kao da je jednom samo netko upro dugme Pause. To se najbolje osjeti kada se nakon izvjesnog vremena dogodi Play. Nedavno se nađoh na kavi sa dvjema dragim kolegicama i prijateljicama s fakulteta. Ne da smo samo uprli Play, već smo par puta u nekih sat vremena premotavali kasetu od početka do kraja. Nismo se sastali par godina, a kao da smo još jučer popili kavu. S nekim drugim i dragim fakultetskim kolegama jesenas  sam  preveo lijepu večer na svadbi zajedničke nam kolegice. Dogodilo se isto kao s kavom koju sam prije par dana pio, kao da smo jučer bili na kavi, odnosno pauzi između

Samo će ti pravi prijatelj reći da ti je lice prljavo , kaže jedna izreka. I zaista, upravo je lice opasna zona, jer ako nemaš ispred sebe ogledalo i ako nije veliki nanos prljavštine, vrlo vjerojatno ne ćeš primijetiti nečistoću na njemu. U nedosatku ogledala prednja kamera na mobilnom uređaju može poslužiti. Ako se njome napravi selfie i na njemu se može vidjeti nedostatak. S obzirom na brojne selfije, ne bi trebalo biti mnogo prljavih lica. Tko to od nas nije dobio kritiku? Svi smo i to po nemali broj puta, samo što kritike svi ne prihvaćaju zbog eliminiranja njihove dobronamjernosti na samome startu. Kuku i jao onima koji to konstantno čine jer nikada ne će biti dobri na područjima u kojima im se daju savjeti. Nije teško razlučiti je li kritika dobroamjerna ili ne. Potrebno je procijeniti mjesto, vrijeme i način kojim je izrečena.  Nitko nije toliko pametan da zna sve, samo što je mnogo onih koji misle da njima pripada titula "sveznajući". E, takvih nema. Ovi

Često u razgovorima sa svojom generacijom pomislim i kažem: "Dečki, sve je dobro dok nema rata!" Nama, koji čak nismo služili ni vojni rok, teško je zamisliti kako je bilo ratovati. Pušku u ruke, plastičnu krunicu oko vrata i život na raspolaganje. Ostavljaš djecu, ženu, roditelje, braću i sestre i putuješ u neizvjesno. Nama, koji smo tada bili u ranom djetinjstvu ili se čak nismo ni rodili, danas je lako gledati u to vrijeme "ponosa i slave", ali i vrijeme u kojem smo ostali bez onih najhrabrijih među nama. Ovih dana, kada se prisjećamo osnivanja HVO-a koji je prvi prepoznao opasnosti koje prijete našim zemljama BiH i Hrvatskoj i sa svojim pripadnicima prvi stao na prve crte obrane, neki očito nisu svjesni svojih nedjela. Prolazeći danas preko Trga Hrvatske slobode u središtu naše lijepe Čapljine ugledah prizor koji me zaprepastio. Uz dogorjelu svijeću obojanu bojama hrvatske zastave stajale su dvije prazne pivske flaše. Duboko sam udahnuo, zazvao Pokoj vječ

Priča mi jedan starac, sada već pokojni, kojemu je prije pedesetak godina petogodišnji sin stradao u bizarnoj nesreći, kako je nakon upoznavanja prijatelja s nesretnim slučajem od njega čuo neobičnu i neprimjerenu konstataciju: "Ne daj Bože gore!" Pomislio je kako nakon teške nesreće koja im se dogodila može biti gore? Ne može! Sin, koji je kasnije preminuo, ostavljen u bolnici, kud ćeš teže. Međutim, on za par sati kući u besvjesnom stanju pronalazi svoju svastiku. Pomisli: "Evo ipak može biti gore!" I doista, uvijek može biti gore. Koliko god smo često dovedeni u situaciju da moramo razmišljati kao otac onoga djeteta da ne može biti gore, moramo zastati, duboko udahnuti i pomisliti: "Ne daj Bože gore!" U nezgodnom životnom trenutcima dovoljno smo opterećeni težinom slučaja koji nas stjera uza zid i to ne samo s rukama u zraku, nego i s katancem na mozgu i u srcu. I tko tu može išta pomisliti? Tako često molimo: "Neka bude volja Tvoja...

Prije dvije i pol godine jedna djevojčica ushićeno nakon roditeljske najave odlaska u Mostar reče: "Vecejas ce nas tata voditi u Pempas da necto kupimo". Čulo dijete da ono u što je do jučer kakilo zovu tako pa misli da je naziv onoga u što je vode isti. Od tada ga zovem Pempas. Dodam i Bol kako bi ljepše i sličnije zvučalo najvećem tržnom centru u Mostaru. Od otvaranja naovamo ni sam ne znam koliko smo puta odlučili: idemo u Mostar u kupovinu, ili ti ga u šoping. U taj Pempas da doživim bol. Vjerojatno kod nas nema ono što nam treba. Idemo u centar u kojemu ima sve i onda kada u novčaniku nemaš ništa. A kada uđeš u centar posegneš za katricom jer tko zna kada će opet tako sniženje biti. Pegla frizerka u onome dole salonu onu plavu tetu, a moja supruga u ovome butiku pegla crveno-bijelu karticu. Doduše, peglam i ja svoju, ali zbog različitih stvari. Kada muškarac ima potrebu za obnovom garderobe onda ide od najpotrebnijeg prema najmanje potrebnome bez puno zastajki

Kada su moji roditelji prije devetnaest godina proslavljali srebrni bračni pir pomislio sam kako je davno to bilo, prije par stoljeća. Te 97. godine udala se moja druga sestra. Danas, devetnaest godina nakon njezina pira često pomislim: "Kao da je bilo jučer!" Djeca naših roditelja, još malo pa će, ako Bog da, početi postajati bake (djed će malo pričekati). Njihovi unuci na svijet će početi donositi nova ljudska bića, a kao da su tek jučer i sami ugledali svjetlo ovoga svijeta. Upravo njima i njihovoj visini i odraslosti iznenade se udaljeniji članovi obitelji kada se okupimo na nekoj svadbi ili, što je češće, sprovodu. Pojedini dani kroz godinu zbog svoje važnosti budu zaokruženi na našim kalendarima, a potom podebljani i u dnevnicima. Tada ćemo se ženiti, udavati, roditi nam se dijete, početi raditi... Pomislimo: "Ima još do tada!" Onoga jutra kada dođe taj dan pomislimo: "Pa zar već?" Na jesen prošle godine kolegica mi je darovala mali poslo

Zbog izvanrednih okolnosti jednoga jutra trebao sam pripaziti kćer i šestogodišnjeg nećaka. Mihaela i Luka. Najmlađi unuci naših roditelja. Luka je imao pet i pol godina kada se Mihaela rodila. Zbog ljubomore ju nije bio odmah prihvatio, čak je, kada je s roditeljima pošao na krštenje, rekao mami: "De mi reci kako ona mala zove ako me bude ko pito da znam reći!" To se promijenilo prošloga ljeta. Luka i Mihaela su se družili u Čapljini kada su pali i prvi poljupci. Mihaela je tako nakon rođaka Kristiana pristala povremeno biti i u naručju rođaka Luke. Ravno čudu. Luka je ponovno kod nas. I dalje se vole. Mihaela se pravi pred rođakom i to svakim svojim potezom. Polovicom jednoga oka promatram njih dvoje, a s okom i pol vraćam poslovne mailove. OK, svakako sam otišao s radnog mjesta. Međutim, isto često činim i u popodnevnim satima. Razigrani, izravni i iskreni. To je ovo dvoje djece u dobi od godinu i pol do sedam godina. Iskrenost, ona biserna dječja je njihova najve

Devet zaposlenika Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan ovoga vikenda boravilo je na prostorima dviju drugih biskupija u BiH, a sve kako bi bili nazočni središnjem misnom slavlju u povodu Tjedna solidarnosti Hrvatskoga Caritasa s Crkvom i ljudima u BiH koji se ove godine održao u Derventi. Krenuli smo ispred upravne zgrade Caritasa u Mostaru u subotu 27. veljače u 12:35. Nismo prešli ni Neretvu, a već su zašuškale vrećice. Počelo je s grickalicama, a nedugo nakon toga, već u Vrapčićima i sa sendvičima. Tu je glavnu ulogu igrala moja malenkost. Hvala Bogu da je u vrećicama svih putnika bilo poprilično sadržaja koje smo bratski i sestrinski dijelili. U središtu moga zanimanja bili si slatkiši i povremeno sendviči. Malo prije 17:00 sati stigli smo na Petrićevac. Ravnatelj Caritasa Banja Luka predao nam je ključeve soba novoga studentskoga doma koji se nalazi u sklopu Centra "Sv. Ivan Pavao II." Ponuđene su nam tri jednokrevetne i tri trokrevetne sobe. Dobih ci

Prije deset godina na vrhu velikih stepenica u Mostaru što vode na Bijeli Brijeg "pošli" smo moja djevojka i ja. Kamo? U nepoznato, kakvi su zapravo svi početci. Danas, točno deset godina nakon toga dana, ona je majka moga djeteta, a ušli smo i u petu godinu braka. Bili su kasni večernji sati. Oko 23 sata, baš koliko je i sada. Rekao sam svome cimeru, danas vjenčanome kumu, da je ishod situacije pozitivan, a on je bio radostan zbog toga, pogotovo što me je u pripremi uglavnom savjetovao: "Be cold like ice!" Tada je moja nova cura nastavila pisati sms-ove. Pisala bi do jutra, a evo je sada već sat vremena hrče na desnoj strani bračnog kreveta. San joj nije čvrst, u oprezu je zbog kćeri koja se konstantno prevrće po krevetiću. Kad se samo sjetim koliko se novca potrošilo na sms poruke, a danas se samo "prikačiš" na bežični i nastaviš, volj'te Facebook, volj'te Viber. I ovo je realni pokazatelj kako je dosta godina prošlo od našega polaska do

Sv. Augustin je rekao kako cilj molitve nije Boga informirati, već sebe transformirati. Potrebno je razmišljati o ovoj rečenici kako bismo shvatili o čemu se radi. Za razmišljanje treba slobodno vrijeme, čega, čini mi se, sve manje imamo na raspolaganju. Koliko puta samo mičemo usne kako bismo sebe zavarali da molimo Boga? U crkvi se udobno smjestimo i molimo li molimo, ali promatramo li promatramo. Pogled nam je u klupi ispred te u sebi komentiramo onu mamu koja svome djetetu dopušta sve što želi pa mu ni u crkvi ne može ništa. A, kao molimo. Često se vjera ne prakticira onako kako nam je zapovjeđeno. Imamo deset Božjih zapovjedi. Imamo dvije zapovjedi ljubavi. I trebali bismo znati da se ne radi o molbama, već o zapovijedima. Ali, kao i sve drugo u životu, tako i vjeru čas promatramo iz jednog, a čas iz drugog kuta. Daleko sam od načina kakvim bih želio moliti. Ali mi je drago da sam na neke stvari počeo drukčije gledati. Nisam samostalno naučio. Netko me poučio. Poučio