Naoko trivijalna pojava

Oduvijek   sam  najbolju komunikaciju ostvarivao sa starim osobama i dječicom. Nadam se da će i moji nećaci potvrditi da sam se, ranije i dosta više, često vraćao u svoje djetinjstvo kako bih bio poput njih. Da su moji baka i djed živi, nadam se da bi i oni potvrdili moju otvorenost za sve njihove razgovore i pitanja. Doduše, i sada mi se smiješe s Neba i ohrabruju me u pisanju ovoga teksta.   Ranije sam na ovome blogu pisao o životu u „Betlehemu“, ovome čapljinskome, o radionici za djecu s posebnim potrebama koja su prije četiri i pol godine postali sastavni dio moga života. Tada sam shvatio da su s razlogom ušli u njega kako bi me svojim potrebama uvjerili u vlastitu krhkost, ali i u krhkost sviju nas koji „nemamo“ posebne potrebe. A imamo ih i više nego djeca s invaliditetom, samo je razlika u tome što oni znaju zahvaliti na primljenoj ljubavi dok je naša riječ Hvala toliko teška da ju naša krhka kralježnica niti ne pokušava podignuti. Hvala Bogu, iako ne često kao ranije, i s

Pripremajući se za sakrament Krizme, na proljeće jubilarne 2000. godine, dumo Pero iz Hutova na jednome satu vjeronauka reče nam: „Sve vam je u životu novi početak“. Obrazložio je to činjenicom da smo tada bili na početku srednjoškolskoga obrazovanja, brzo će proći i te godine mladosti, a naslijedit će ih fakultetski dani, prvi poslovi... Često se sjetim don Perine rečenice. Prigodom obrane moga diplomskoga rada u prosincu 2007., jedan od članova povjerenstva, fra Iko izgovori jednu sličnu rečenicu: „Završili ste fakultet, ali tek sada ste na početku susretanja s konkretnim životnim poteškoćama, ali ne dajte se obeshrabriti“. Naravno, u točnost ove, ali i prethodne rečenice uvjerio sam se nemali broj puta. Svaki moj posao bio bi novi početak, nova životna prilika za pokušaj pronalaska „vlastitoga mjesta pod Suncem“ kako bi rekao Hemingway. Kažu da na Zapadu prosječan čovjek ulaskom u mirovinu za sobom ostavlja tri posla, odnosno životna zanimanja. Ako je mjeriti po to