Kameno doba
Nalazim se na Drenovcima, blizu Zelenikovca u općini Neum. Naselje, kuće i okućnice su to za ljetni izgon stoke. I torovi su tu bili za stoku (hajvan), a kuće za čeljad (iksan). Davno napušteno, nešto preventivno porušeno, a nešto lanjskim požarom dokrajčeno. Pokojni prađed Nikola, koji je došao na ženino iz Velje Međe u Ravnom, ovdje je i umro. Nisu mu ispunili želju da mu i kosti polože negdje u ovu zemlju, nego su ga prenijeli na Zelenikovac, neka dva kilometra po mojoj slobodnoj procjeni. Sami kamen. Pojata, guvno, čatrnja, kamenica, kuća, zidovi, suhozidovi. Na trenutak pomislim da je i zemlja kamena. A i ne bila, lani izgorjela, a ove godine vapi za kišom. Vraćam se pokojnom Nikoli i ekipi koja ga je prenijela. Ćaća govori da su ga prenijeli seljani i sin Martin. Eto, nije bilo poduzeća za pogrebne usluge, a čovjek pokopan. Ma šta pokopan, mrtav nošen skoro dva kilometra. Koja solidarnost i dobrosusjedski odnos! A danas? Danas se po gradovima, a čak i po manjim selima, gleda kak