Naoko trivijalna pojava

Neočekivani susreti s raznim vrstama ljudi znaju nam poslati isto tako razne poruke. Moja nova poruka se očituje u liku i djelu gospođe Željke. Njegovateljica je u jednom staračkom domu u koji sam došao snimati kućnog ljubimca, psa. Nakon izvršenja primarnog zadatka ovaj drugi je došao sasvim spontano. "Idemo do podruma da snimimo Željku i (re)kreativnu radionicu" reče voditeljica doma. "E, da. To bi bilo super!", dometnu socijalna radnica. Silazio sam prema podrumu, da budem iskren, i umoran od putovanja od Zagreba, ali i opterećen spoznajom zbog nekih novih situacija na jednome od mojih radnih mjesta.  A onda u podrumu - restart sustava. U sredini Željka, a oko nje dvadesetak starijih osoba, korisnika doma. Čini mi se, dvojica muškaraca, a većina žena. Od ukupnog broja, tek par njih pokretni. Željka svojim glasnim i britkim, a tako jednostavnim i toplim glasom započe: "Hajmo, ruke gore, beri grožđe. Hajmo sada dolje, čupaj travu! Hajmo, glavu desno pa glavu l

Priprema prve jutarnje kave je najbolja asocijacija na nju. Em je i sama voljela ovaj napitak, em ga je iznosila pred sve svoje goste. Za sebe ne mogu reći da sam bio gost. Ponekad me čuvala kao dijete. Sjećam se duge šipke koju bih zavezao pređom i vukao po njihovu dvorištu igravši se izgona krava na pašu. Posebno traumatično joj je bilo iskustvo kada sam se na ognjištu opekao. "Dijete drago, ne diraj, bi'će svašta!", upozori me majčinski.  A dijete 'ko dijete, tamo, ovamo i eto ti plika na jednome od prstiju. Nakon što je prošla prijava mojim roditeljima samo s polusmijehom i poluosudom dobaci:  "E, glavo zelena!"  Bili smo kao jedna obitelj. Evo i jutros je vidim s par jaja u rukama, tek ispod kokošju. A čujem je i da glasno prosvjeduje dok joj mater daje nešto što joj je kupila u trgovini. Dati sve iz ruke, a primiti u svoje - na sve muke.  Moja pokojna baba je birala društvo. Kada bi pojedine žene dolazile u goste, a kako nam je kuća na vrhu sela, imala