Radio puta četiri

Na trećoj godini studija Novinarstva morali smo se opredijeliti za dva novinarska smjera, a u ponudi su bila četiri: Televizija, Radio, Tisak i Odnosi s javnošću. Odabrao sam Televiziju i Odnose s javnošću u nadi da ću nekada raditi u jednome od ova dva područja. Kako do sada stvari stoje, upravo u odabranima nisam djelovao dok me povremeno ima u pojedinim tiskovinama i češće u programima radio postaja.

Moja prva iskustva na nekome radiju vezana su uz Radiopostaju Čapljina. Kolegica Lidija i ja smo se stavili na raspolaganje glavnoj urednici Ivanki odmah po upisu na studij kako bismo stekli početno iskustvo. Pružila nam je priliku. Nedugo nakon našega javljanja pošli smo uređivati i voditi emisiju za mlade naziva "Sve je lako kad si mlad". Nismo pitali Prljavce za dopuštenje, kolega Dušan nam je predložio ime emisije, bili smo sigurni da on nakon toliko godina provedenih u medijima zna što smijemo "posuditi".

Emisiju smo vodili oko godinu i pol, a u programu na 91,3 mHz bila je svake druge subote u popodnevnom terminu. U mojoj fonoteci nalazi se većina tih emisija, a najupečatljivija je ona u kojoj na početku brojim stepenice koje vode do radija koji je smješten na vrhu zgrade u središtu Čapljine. Glavna urednica i nedavno me na to podsjetila rekavši: "Ne znam jesi li s time htio "prigovoriti"  što nema lifta ili su htio odaslati neku drugu poruku, ali je u svakom slučaju bilo simpatično!" Ne sjećam se što sam htio, ali dobro znam što bih učinio od honorara koje smo kolegica i ja kao studenti dobivali kada bi financijski uvjeti Radiju to dopuštali.

Odmah po završetku fakulteta prijatelj je odbio raditi za Običan radio u Stocu. Znao je tko hoće pa me spojio s vlasnikom. Iako smo i vlasnik i ja osjećali strah zbog moga neiskustva ipak smo odlučili krenuti u ovu avanturu. I danas se u vožnji prema Stocu sjetim svega proživljenoga na masardi zgrade u kojoj je bio Radio. Ono što je obilježilo moj polugodišnji angažman bio je moj izravni nastup u vijestima jer je vlasnik, tj. voditelj zakasnio na vijesti u 11:11. Kada se vratio reče: "Baš imaš m...!"

Paralelno s Običnim radijom počeo sam pohađati ortoepijske vježbe kod pok. profesora Marka Vasilja u organizaciji Radiopostaje  Mir Međugorje kojoj je trebao muški glas. Od posla nije bilo ništa, ali sam surađivao s Marketingom ovoga Radija kojemu sam posuđivao glas za reklame. Najčešće bismo snimali po završetku dnevnice na mome fiksnome poslu te bismo zbog umora često bili primorani ponavljati snimanja. Isprika i ovim putem šefici i kolegama za miksetom.

Običan radio i Radio Mir zamijenio je Radio Herceg Bosne. Kada me kolegica Ana pitala hoću li s njom na razgovor za posao pristao sam. Za razliku od nje, pristao sam i na posao. Tada je bilo neizbježno zapitati se zašto prihvaćam ponude koje drugi odbijaju. Kao ni prvi put ni sada nisam požalio. Kako novinarski, tako i životni fakultet svladah na ovome radiju koji nečim nevidljivim privlači. Da je tomu tako potvrdile su mi neke kolege koje su radile u Kosači, ali su otišle dalje kao činjenica da i da i dalje održavam suradnju.

Moja situacija s ova četiri radija dokaz je da u životu nikad ne treba reći nikad. Medij koji mi je do završetka fakulteta bio najmanje zanimljiv danas je nezaobilazni dio moje svakodnevice. Za boraviti u svijetu radija ne trebaju mi oči, ruke, miš i tipkovnica. Kada je dobar program trebaju mi samo uši što je odmor i umu i duši.