Kao kod kuće

Moja kućica - moja slobodica. Svaki put kada sam poslovno ili privatno odsutan od kuće odmah me po dolasku u novu sredinu uhvati želja za povratkom pod stari krov obiteljskoga gnijezda. Hotelske sobe, bez obzira s koliko zvijezda su okićene nemaju dušu. Dušu, pak, ima većina ljudi s kojima se nakon raspremanja i tuširanja nađem. Prostor u kojem provodim vrijeme s njima u ugodnom razgovoru vrlo brzo postane - kao kod kuće.

Često smo u gostima, nekada par sati, nekada par dana. Ukoliko tada ne osjetimo domaćinsku atmosferu, jadni mi. Boravak u gostima može biti dobrovoljan ili, ne daj Bože "prisilan" kada smo radi vlastitog interesa spremni trpjeti i neljubaznost domaćina. Pod krovovima dragih nam ljudi mogli bismo ostati mjesecima, ali svakog gosta tri dana dosta. Svi smo sigurno doživjeli i jedno i drugo.

U gostima na par sati najčešće smo kod ljudi koji nam odgovaraju na većini područja i s kojima na kavi ili mezi o određenim temama razglabamo satima. Dogodilo nam se par puta da smo osjetili čudno ponašanje naših domaćina i kako smo i pretpostavili po odlasku iz njihovoga stana ta "druženja" su prestala iako bi bilo bolje da nikada nisu ni počinjala. S druge strane, za razlog prekidanja određenih drugovanja koje smatrasmo ugodnima nikada nismo saznali. Nema veze, bolje tako nego glumiti i dalje, jer glume je očito bilo na par prethodnih susreta.

S nekim ljudima ti može biti kao kod kuće i u kafiću ako okolnosti ne dopuste drugačije. Teme koje se gomilaju pokazatelj su povezanosti sudionika razgovora. Sinoć smo čak na sred trga razgovarali s osobom nakon čega sam pomislio da je to bio razgovor kao kod kuće, samo što nije obavljen pod kućnim krovom, nego pod nebeskom svodom.

I na poslu nam, ukoliko ga imamo, može biti kao kod kuće. Zapravo mora, jer ako nije tako onda to ne možemo nazvati poslom, već robovanjem nečemu što nam kao osigurava egzistenciju. Ako ti ne odgovaraju kolege dobro razmotri situaciju, možda je do tebe. Ako nikako ne možeš stvoriti kućno ozračje, onda odi pod svoj kućni krov pod kojim se taj kov ljudi također često osjeća kao da nije kod svoje kuće. Najgore im je sa samima sobom.

Ako ne doživimo otvorenost i ljubaznost onda ljudi s kojima se družimo i nisu naš dobar odabir, odnosno mi njihov. Niti mi niti oni nisu nezamijenjivi. Naići će neki u čijem društvu ne ćemo imati potrebu pogledivati na sat ili mobitel. Bilo da smo u gostima ili da su gosti kod nas, boravili kod nekoga pola sata ili tri dana, razgovarali s ljudima u kafiću ili na sred ulice jedno je bitno - da nam je kao kod kuće.