Naoko trivijalna pojava

„Idemo u crkvu“ i „Idemo k misi“. Ovim dvjema rečenicama nekoga obavijestimo kada odlučimo moliti Boga u kući Božjoj. I trudimo se moliti Boga, pjevati i pratiti svećenika.  Barem bismo trebali. Nažalost, kao da je „demokracija“ ušla i na vrata naših crkava pa nam to često ne dopusti. Sa sobom „demokracija“  povela razmaženu djecu još razmaženijih roditelja. Da ne kažem najrazmaženijih baka i djedova. Dragi svi spomenuti, da znate kako ima dobrih vrtića, rođendaonica i igraonica u našem gradu... Tko zna, možda ste vi vašu djecu upravo htjeli povesti na jedno od tih mjesta, ili možda u park, ili na plažu pa ste slučajno zalutali u crkvu. Nikako drugačije ne mogu razumjeti sve te silne igračke, prvo u vašim torbama, a na kraju i na podu crkve. Od automobila do kantrica za dvorce na pješčanoj plaži...  Još nedostaje da otvorite i suncobran! Vjerujem da većina nas ima priliku svoju djecu, pogotovo ovu predškolske dobi ostaviti kod nekoga kako bi u miru mogli otići pomoliti se Bogu

„Da nije sprovoda, ne bi se ni vidjeli“. Česta je ovo rečenica koju oni koji su se valjda nekoć viđali čeće izgovore i nekoliko puta tijekom sprovoda. Tu i tamo se sjete da su se vidjeli lani na onoj svadbi. E sada, pitanje je hoće li se ponovno vidjeti na sprovodu ili na svadbi. U svakom slučaju ostave otvorenom mogućnost da se jednom nađu i mimo toga, onako, da se dogovore, kako se nekada činilo.  Ta mogućnost ponovno postane zatvorena. Otvori se tek neka nova (ne)prilika za susret. Bolest, nezgoda, bilo kakva izvanredna situacija. Onda se ponovno povezivamo, kontaktiramo i sekiramo. Čujemo: „Molim te, hajde mi daj broj telefona, valjda mi se izgubio kada sam mijenjao ovaj mobitel...“ Pitanje je: jesi li promijenio mobitel ili sebe? Ako je teško dokazati što se zaboravio promijenilo, jedno je sigurno - promijenila su se vremena, a time i ljudi. O tempera, o mores. O vremena, o običaji. I tako danas imamo mnogobrojne žalovatelje, prijatelje koji se sjete da su ti to kada ih