Autobusi s bespovratnim kartama
Ne sjećam se bistro rata. Sjećam se vojnika, sjećam se muškaraca iz našega sela koji bi ponekad navratili u podrum moga krštenoga kuma Ivana gdje je cijelo selo bilo u skloništu. Mislim da smo svi bili na tome mjestu jer je jedino iznad toga podruma bila salivena betonska ploča. Kroz maglu vidim sestre i susjede koje su između granatiranja smogle snage otići i skupljati gelere. Da, vidim mamu i njihovu majku koje su ih zbog toga žestoko napale. Sjećam se i bijeloga autobusa, igračke koju smo prijatelj Mato i ja dobili od jednoga vojnika. Nije nas bilo vele briga što će biti s vojnicima na prvoj crti obrane, ali smo se itekako uznemirili kada nam je u igri autobus pobjegao u podrumski odvod. Nikada ga nismo izvadili. Kasnije smo rekli da su njegovi putnici izvadili bespovratnu kartu. Naše selo je bilo i ostalo neosvojeno. Pripadnici tzv. JNA bili su u susjednom Dobrom Dolu, ali ne i na Zelenikovcu. Obranili su ga naši očevi i ostali pripadnici HVO-a i HV-a. Strepila je pokojna su