Naoko trivijalna pojava

Dok smo bili djeca nisu nas plašili vješticama, ali bi nam ih ipak ponekad spomenuli u blažim verzijama u ulogama Babaroge i Kučibabe. Ove potonje boravile su u našim čatrnjama i bile su preventivne mjere naših roditelja, baka i djedova da ne bismo dirali vratnike. Pa se ti približi bunaru! Sve do škole, kada prestanete vjerovati u te priče i kada dobivate prve obveze u životu, zamišljate kako ta Kučibaba izgleda. Pa veliki nos, kriva usta, madeži... Uglavnom, ne može se pohvaliti ljepotom, naprotiv. Te ružne slike iz naše mašte jedina su negativna sjećanja na naša djetinjstva. Roditelji su nam kasnije pričali lijepe priče o Malome Isusu koji bi nam za Božić "donio" 100 kn. Isti taj Malac nas je čuvao, a njemu smo se redovito molili u krugu naših. A onda, dođoše oni - Djedovi Božićnjaci, Krampusi i ostala svita. I ukradoše Isusa. Bombardiraju nas Black Fridayem, Halloweenom i ostalim budalaštinama, a mi naivno padamo na njihove fore. A kada pomislim da tek stiže C

Toliko je priče o malenima, o djeci. Konvencije i ostali zakonski okviri jasno nam nalažu kako postupati s njima. Sociolozi na Zapadu zgrću silan novac na knjigama o temama "Kako odgojiti svoje dijete?" Super, još ako ih oni nemaju pa ti pričaju onako, teoretski. Naučili na fakultetu. Rekao bi moj otac: "Uči sin ćaću kako napraviti dijete".  Malenih nema više na igralištima. Nema ih ni na ulicama. Ne igraju lopte ni lastike. Ne znaju što su klikeri ni pola-cijela. Znaju na mobitel, na jutjub. Dirigiraju nam koliko dugo će zadržati naše mobilne uređaje u svojim sićušnim rukama. I popustimo, da ne bi još jače vrištali. Rekli bi stari ljudi: "Pusti danas, pusti sutra..." Nisu kriva djeca. Krivi smo mi roditelji koji se ljute na svoje malene zbog zadržavanja mobitela duže od onih dogovorenih petnaest minuta. Kako ne biti ljut kada i meni treba, moram odgovoriti na poslovni mail ili poruku. Neka, poslovni? Koliko je sati? 19 je sati, a radiš prvu smjenu?