Naoko trivijalna pojava

Jedva čekam subotu jutro. U trenucima kada bi mi trebala početi vikendska smjena počet će još nešto. Izborna šutnja. Dakle, ovaj radni vikend u pripremi vijesti neću imati zadatak predstaviti nijednu političku aktivnost. Ne, neću trebati izvijestiti o razmišljanjima zanesenih studenata koji favoriziraju određenu stranku, jer u praznim novčanicima dobro im dođe članska iskaznica. Neće mi biti radni zadatak informirati o aktivnostima žena koje doniraju sredstva razriješenim svećenicima. Neću morati pratiti susrete s predstavnicima onih koji u sindikalnim brodovima, vječno opasani medijskim kolutovima, desetljećima plove u političkim morima. Dakle, moj medij, kao i svi ostali, pridružit će se šutnji. Sva sreća, moći ćemo gledati ˝kolosalne˝ nastupe nogometaša u Premijer ligi BiH , a i tamo se mora paziti da se ne pošalju kakve prikrivene političke poruke. Nadati se kako boja travnjaka ili možda boja neba, neće nikoga natjerati da se predomisli u izbornoj odluci. Nedavno se Središnje

Danas katolička Crkva u BiH obilježava 44. Svjetski dan medija, odnosno svjetski dan sredstava društvenog priopćavanja. Obilježavanje ovoga dana predloženo je i usvojeno na Drugom vatikanskom saboru. Dekretom Inter mirifica dopušteno je biskupijama po vlastitim mogućnostima i željama odrediti jedan dan u godini kada će medije pokušati približiti vjernicima, odnosno pokušati sklopiti prijateljstvo između katolika i medijskih djelatnika. Prvi Svjetski dan medija obilježen je 6. svibnja 1967. godine. U povodu ovoga dana Papa svake godine objavi poruku kojom pokušava obraditi aktualnu temu kojom će rad medija približiti Crkvi diljem svijeta. Ova poruka najčešće se objavi 24. siječnja na blagdan sv. Franje Saleškog (na slici), zaštitnika katoličkih novinara. Na svjetskoj razini ovaj Dan najčešće se obilježava na proljeće, između Uzašašća i Duhova, međutim kod nas je zbog podjele sakramenata pričesti i krizme često ostajao u sjeni, pa je odlučeno da se obilježi zadnju nedjelju u rujnu. Ove g

Odnosi s javnošću su svjesno, planirano i trajno nastojanje da se sagradi i njeguje međusobno razumijevanje i povjerenje u javnost. Neprestano, svjesno ili ne, od izlaska na svijet živimo odnose s javnostima. U djetinjstvu su ta javnost naši roditelji, braća i sestre, u školi učitelji i prijatelji iz razreda. Kada postanemo svjesni sebe, kada se u određenom razdoblju u životu ugledamo u zrcalu, zna se dogoditi da se i nasmiješimo (kuriozitet), ali i rasplačemo. Tada nam se ponudi određeno razdoblje u kojemu životu, javnostima, moramo odgovoriti na pitanje Tko sam ja? Pojedinci se u startu ponosno isprse i odlučno kažu kako su oni to što jesu i nema odmicanja. Naravno, ako su prsi jake, dobro je što su to što jesu, ali ako umjesto mišića imaju samo kosti, uskoro će biti ubačeni ili će se samovoljno ubaciti u kazamat. A iza rešetaka će imati dobar pogled na one vrjednije, angažiranije, hrabrije. Osobne odnose s javnošću nastavljamo razvijati kada se nakon stjecanja izobrazbe promoviramo