Naoko trivijalna pojava

Prije nekoliko dana moj prijatelj i službeno je postao glasnogovornikom jedne od vodećih stranaka u našoj zemlji. Njegov raniji poslodavac nije imao jasnu viziju s njegovom pozicijom u organizaciji. Prijatelj je više od dvije godine strpljivo čekao kako bi dobio konkretan odgovor na pitanje o svojoj radnoj poziciji, međutim nije ga dočekao. S obzirom da se pojavio natječaj za ispražnjeno radno mjesto glasnogovornika određene stranke prijatelj se prijavljuje te nakon intervjua i izvjesnog vremena informiran je o dobitku posla. Cijelo naše društvo bilo je presretno zbog toga jer je napokon našao odgovor na pitanje o svojoj poslovnoj sudbini. I naravno, nije trebalo proći mnogo dana kako bismo mogli biti svjedocima komentara hudih osoba koje žarko zanima na koji način je to on dobio posao. Pojavljuje se naslov na hercegovačkim portalima koji čitateljima daje do znanja tko je novi glasnogovornik. Svi oni koji portale čitaju radi komentara i kojima je to jedini dnevni posao mogli su bi

Uskrs 2014. Večer, 22:00 sata. Ispred Caritasove Svete obitelji u Mostaru četrnaestočlana obitelj sastavljena od šestero djece s invaliditetom, Anđela, Klara, Ivan, Kristijan, Marin i Mile, šestero volontera, Martina, Marija, Marina, Sanja, Goran i Ante, group leadera Franje i svećenika don Tomislava, krenula je u hodočašće dragoj Gospi u daleku Francusku, u svetište Lourdes. Franjo, koji je prvenstveno zaslužan za realizaciju cijeloga projekta, odnosno prvog hodočašća djece iz naše zemlje u Lourdes, upravlja vozilom br. 1, a don Tomislav, naš duhovnik vozilom br. 2. Čuje se u vozilu br. 2: „Uh, kakva je ovo krntija!“ i to od jednog djeteta, a nipošto od volontera, mada su neki to i pomislili. Dokaz je i ovo s jedne strane iskrenosti djece s posebnim potrebama, a s druge strane glumatanja i dvosmislenosti nas tzv. „bez posebnih potreba“. Kako ne bismo ovo na kraju isticali, recimo odmah da se ispostavilo kako je kombi br. 2 bio udobniji. Stoga, i to nam je jedna od lekcija: „Nikada