Ne daj Bože gore!

-
Priča mi jedan starac, sada već pokojni, kojemu je prije pedesetak godina petogodišnji sin stradao u bizarnoj nesreći, kako je nakon upoznavanja prijatelja s nesretnim slučajem od njega čuo neobičnu i neprimjerenu konstataciju: "Ne daj Bože gore!" Pomislio je kako nakon teške nesreće koja im se dogodila može biti gore? Ne može! Sin, koji je kasnije preminuo, ostavljen u bolnici, kud ćeš teže. Međutim, on za par sati kući u besvjesnom stanju pronalazi svoju svastiku. Pomisli: "Evo ipak može biti gore!"

I doista, uvijek može biti gore. Koliko god smo često dovedeni u situaciju da moramo razmišljati kao otac onoga djeteta da ne može biti gore, moramo zastati, duboko udahnuti i pomisliti: "Ne daj Bože gore!" U nezgodnom životnom trenutcima dovoljno smo opterećeni težinom slučaja koji nas stjera uza zid i to ne samo s rukama u zraku, nego i s katancem na mozgu i u srcu. I tko tu može išta pomisliti?

Tako često molimo: "Neka bude volja Tvoja...", a onda se u poteškoćama pitamo: "Zašto ja, zašto meni, zašto nama?" Eto, kao nismo zaslužili. Nije Bog neko zlopamtilo koje jedva čeka da nam vrati za sve loše što smo činili ili činimo u životu, ali je Onaj koji upravlja svime i donosi odluke koje su, prema Njegovu scenariju, najbolje. Tako bi trebao misliti onaj koji vjeruje, a tko u sebi ne može pronaći snage za to, onda mora duboko preispitati svoju vjeru.

Ne znam je li lijepo uspoređivati se sa stanjima u kojima se nalaze ljudi oko nas, ali nam često upravo to pomogne. Vidjeti kako se pojedinci hrabro nose s teretima koji bi od nas napravili palačinku može biti i poticaj da se trznemo. Pogotovo je pogrešno pomisliti kako se mi ne možemo nikada naći u takvoj ulozi. Itekako možemo. Tada nam upravo kontinuirano praćenje tuđih stanja može pomoći da se lakše nosimo s našim trenutnim. 

Upravo optimizam hrabrih ljudi koje život nije nikada mazio treba nam poslužiti da, kada nas naš život malo šipkom ošine po prstima, pomislimo kako je njima i kažemo: "Ne daj Bože gore!"

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Obećanje - ludom radovanje

-
Slika
Krave vežemo za rogove. Pse oko vrata. Čovjeka, koji im sve ovo ponekad čini, ne veže nitko, barem ne od kada su ukinuti robovlasnički sustavi i barem ne kod nas. Čovjeka bi se, valjda, trebalo vezati samo za riječ. Poznata nam je ona: Obećanje - ludom radovanje. I doista, kao i svaka druga izreka iz naroda, tako i ova ima razloge svoga nastanka i kontinuiteta. Koliko li smo se samo puta uvjerili da sve obećano nije učinjeno. Sjećam se riječi pojedinih "ljudi na poziciji" koji bi mi, dok bi bili društvu više ljudi (što više, to po njihovom mjerilima bolje) obećavali koješta. Najčešće su to oni "vrebatori" koji su svoju aktivnost iskazivali po završetku moga fakulteta. Da se ispunilo i O od njihovih obećanja, ni sam ne znam gdje bih sve do sada radio. Na osnovu naših životnih iskustava svi bismo startno trebali davati više pozornosti "obećavateljima", nego sadržajina njihovih bajki. I ovo su davno shvatili ljudi: nije bitno što ti se kaže, već tko
Pročitajte više

Osoba nije dostupna

-
Slika
"Osoba koju ste nazvali trenutno nije dostupna. Pokušajte kasnije". Koliko ste samo puta čuli ovu rečenicu iz usta spikera raznih mobilnih operatera? Neke osobe biste naknadno dozvali, a neke bi vam vječno ostale nedostupne. Pojedinci su sami po sebi nedostupni, što svojom facijalnom ekspresijom, što tek pokojom izgovorenom riječju ili rečenicom. Jednom prilikom mi stranka na poslu priča kako je od nekih tamo čula da imam namrgođenu facu, a ona me, kao, opravdavala i rekla je svojim sugovornicima da zapravo nisam takav. Shvatih to kao kritiku i pokušah svoje lice osvježiti češćim i srdačnijim osmijesima. Čisto radi raje, a kasnije kada pogledaš fotografije shvatiš da je to bio dobar potez i radi svojih potomaka da ne bi rekli: "A jest nam ovaj pradjed bio namrgođen". Upravo namrgođene osobe su često i nedostupne. U mrakačama svojih jazbina uživaju u uskim krugovima svojih miljenika trenirajući strogoću i nepristupačnost. Doduše, takvima i ne treba previše
Pročitajte više

Baba na peronu

-
Slika
Zavukao sam se pod duboku hladovinu i čekao autobus. Došao je točno na vrijeme, par minuta prije polaska za Mostar. Desetak mladih, omladine, mladeži, kako već hoćete, čekalo je isti autobus. Dok sam se izvlačio iz svoje duboke hladovine, ugledao sam ih kako su se sjatili i dočepali se autobuskih vrata kao strvinari ostataka kokošiju iz obližnje pilićare. Bile su tu još dvije srednjovječne žene koje se, baš poput mene, nisu ni trudile navrat-nanos utrpati u autobus. A zadnja u redu je bila jedna mršava gospođa u poodmaklim životnim godinama. Ova s fotografije kojoj sam namjerno nadjenuo ime "Baba na peronu".  Dok se mladež, po onoj Thomasa Hobbesa da je čovjek čovjeku vuk, jedno preko drugog trpaju u autobus, taxi dovozi teže pokretnu gospođu. Gledajući ju, mislio sam da će doživjeti istu sudbinu kao Baba s perona, da će one ući zadnje, ne računajući mene. Podrazumijeva se da ću pustiti starije od sebe, em su me ćaća i mater nešto naučili, em sam ovo odlučio kritički zabiljež
Pročitajte više