Naoko trivijalna pojava

O Ulogu, svetoj Ani i planini Morine ranije sam najčešće slušao iz priča pokojnog đeda Đukana, a danas, odlazeći na hodočašće u Ulog, od mame. Svoje djetinjstvo i djevojaštvo provela je sa svojom obitelji na planini Morine. Bili su planištari. Išli su iz Bjelojevića u Stocu do istoimenih na Morinama. Pošli bi početkom lipnja, a vraćali bi se krajem rujna. Pješice. Ovce, krave i oni. Tri dana i to bez djeda koji je išao u Njemačku na rad. Svetoj Ani tada su se posebno radovale djevojke koje su imale razlog za srediti se i prošetati do crkve. Nije prepreka bila udaljenost kao ni neadekvatna, odnosno nikakva cesta. Mama je bila jedna od njih. Tada bi se malo opustili, jer bi to bila otprilike polovica boravka na Morinama. Malo bi se proveselilo, a onda navečer u kolibu, a ujutro na pašu. I tako svaki dan. U kolibi se rodio i mamin brat kada je ona imala dvanaest, a drugi doživio nesreću kada je imala devet godina. Trogodišnjak, nakon nesreće, nažalost nije preživio. U

Ugrijalo. Ipak je ljeto. Ulice su prazne, terase kafana poprilično pune. Ne bi da su na njima temperature niže desetak stupnjeva od onih na trotoaru. Doduše, terase su barem natkrivene. "Odmarači" se ne mogu načuditi svima nama koji, obavljajući svoje radne zadatke, ulazimo u određene ustanove kako bismo bili što više radno učinkoviti. I tako uđeš u banku u nadi da ćeš iz nje što prije izaći unatoč klimi koja unutarnju temperaturu čini dvadesetak stupnjeva nižom od one na ulaznim vratima. I dočeka te natpis ŠALTER NE RADI. Valjda misle da nije u funkciji, jer kada je tu i sjedila plava teta, nije radio šalter, već ona. Zašto ona ne radi? Zato što je gospođa na godišnjem odmoru. Vjerojatno sjedi na nekoj od obližnjih terasa i konta kako ću se sada dodatno zadržati u banci. Ali joj je svejedno jer je na odmoru. Neka djelatnica i odmori, svatko je zaslužio svojih desetak dana godišnjeg. Međutim, nije to banci, niti bilo kojoj drugoj ustanovi, opravdanje da postav

Svakodnevno se pokušavam probiti do posla pored nepropisno parkiranih vozila. Već dvije i pol godine toleriram situacije koje zateknem. Provlačim se, ciljam i mučim. Najnovija se dogodila maloprije. Prvo sam pomislio kako nema šanse provući se, ali približivši se shvatih da mogu. Trubio sam par puta. Izlaze ljudi na prozore i balkone, ali nitko ne reagira. Mislio sam se o ispravnosti poteza kojeg ću kasnije ipak učiniti. Otišao sam s fotografijom u Policijsku stanicu i prijavio "slučaj" uz napomenu da je ovo svakodnevnica u ovome dijelu grada.  Ljubazni i stručni dežurni policajac reče mi kako će vrlo brzo poslati patrolu. Vratio sam se na lice mjesta kako bih se uvjerio u izvršenje obećanja. Poput scene u nekom starom kriminalističkom romanu. Sa žaljenjem promatram vozače, mlađe i starije, iskusne i neiskusne kako se, baš kao i ja prije par minuta, muče kako bi prošli do svoga odredišta. Tada ugledam mlađu damu koja daljinskim upravljačem otključava svoje auto. I

„ Andrijaaaaaa!“. Ovako je majka Mara izišla pred svoju kuću u jednom selu Južne Hercegovine u namjeri da pozove sina na ručak. Za par minuta ukazali su joj se mužev djed (rekli bi kod nas izvanji svekar) i djever, ali sina nije bilo. Valjda se dijete zanijelo u igri sa Stojanom, Slavkom, Petrom i Franjom. I tako je poslužila ručak svekru i djeveru, a mali Andrijica stigao je tek za pola sata. Ova obitelj je imala više djece, sve kombinacije starih imena su bile u upotrebi pa se otac okolo često hvalio: „Ponovijo sam mater i ćaću“. Često sam u djetinjstvu poželio zvati se kao svoj pokojni djed. Nekako mi je Mato bilo ljepše, nego Ante. Vjerujem da smo svi ponekad, barem nakratko, poželjeli da nas zovu nekim drugim imenom. Tako sam kao predškolac ili učenik nižih razreda osnovne škole u igri s prijateljem uvijek bio netko drugi, neki Pero, Ivan ili Jozo. Moji roditelji su za svoje doba, očito, bili malo čudni. Toliko Ana, Janja, Mata, Nika i Đura, a oni nama nadjenuše ova imena: Zr

Suvremeni čovjek često se žali na svoj stresni život koji ga čini nesretnim. Današnji način življenja je dosta brži od onoga od prije pedesetak godina. Tada, pričaju mi stariji, svatko je imao više vremena za svoga bližnjega. Ljudi, baš kao ni mi danas, nisu imali vremena za bacanje, radili su na polju, ali bi slobodno vrijeme iskoristili za podijeliti probleme sa svojim prijateljima. I dok uspoređujem njihovo doba i prilike s vremenom njihove djece, generacije mojih roditelja, nameće mi se zaključak da je danas nemoguće živjeti jednostavno i opušteno. Djed je često znao kazati kako je tada bilo više sreće, ali naglašava i kako sreća nikada nije uvjetovana vremenom ni okolinom već nama samima. Često i sam razmišljam o sreći. Pitam se: „Da bi netko bio sretan trebaju li mu sve životne "kockice" biti posložene? Je li istina da je netko sretan tek kada mu sve savršeno funkcionira?“ Ne! Ako bi to bili uvjeti da bi se netko osjećao sretnim onda pojam "sreć