Naoko trivijalna pojava

Dok smo bili djeca nisu nas plašili vješticama, ali bi nam ih ipak ponekad spomenuli u blažim verzijama u ulogama Babaroge i Kučibabe. Ove potonje boravile su u našim čatrnjama i bile su preventivne mjere naših roditelja, baka i djedova da ne bismo dirali vratnike. Pa se ti približi bunaru! Sve do škole, kada prestanete vjerovati u te priče i kada dobivate prve obveze u životu, zamišljate kako ta Kučibaba izgleda. Pa veliki nos, kriva usta, madeži... Uglavnom, ne može se pohvaliti ljepotom, naprotiv. Te ružne slike iz naše mašte jedina su negativna sjećanja na naša djetinjstva. Roditelji su nam kasnije pričali lijepe priče o Malome Isusu koji bi nam za Božić "donio" 100 kn. Isti taj Malac nas je čuvao, a njemu smo se redovito molili u krugu naših. A onda, dođoše oni - Djedovi Božićnjaci, Krampusi i ostala svita. I ukradoše Isusa. Bombardiraju nas Black Fridayem, Halloweenom i ostalim budalaštinama, a mi naivno padamo na njihove fore. A kada pomislim da tek stiže C

Toliko je priče o malenima, o djeci. Konvencije i ostali zakonski okviri jasno nam nalažu kako postupati s njima. Sociolozi na Zapadu zgrću silan novac na knjigama o temama "Kako odgojiti svoje dijete?" Super, još ako ih oni nemaju pa ti pričaju onako, teoretski. Naučili na fakultetu. Rekao bi moj otac: "Uči sin ćaću kako napraviti dijete".  Malenih nema više na igralištima. Nema ih ni na ulicama. Ne igraju lopte ni lastike. Ne znaju što su klikeri ni pola-cijela. Znaju na mobitel, na jutjub. Dirigiraju nam koliko dugo će zadržati naše mobilne uređaje u svojim sićušnim rukama. I popustimo, da ne bi još jače vrištali. Rekli bi stari ljudi: "Pusti danas, pusti sutra..." Nisu kriva djeca. Krivi smo mi roditelji koji se ljute na svoje malene zbog zadržavanja mobitela duže od onih dogovorenih petnaest minuta. Kako ne biti ljut kada i meni treba, moram odgovoriti na poslovni mail ili poruku. Neka, poslovni? Koliko je sati? 19 je sati, a radiš prvu smjenu? 

Foto: www.kako.how "K'o da smo zajedno ovce čuvali!" Ovom konstatacijom često komentiramo nečiji postupak kada se taj netko prema nama ophodi previše slobodno. Imate pojedinaca koji vam se obraćaju upravo tako, kao da ste najbolji prijatelji. A vi ih, zapravo, ni ne poznajete.  Više je razina u komunikaciji i u odnosu prema pojedinim skupinama. Svakako da smo najslobodniji prema onima koje bismo trebali ljubiti kao sebe same, prema svojima najbližima. Njima se više ni ne obraćamo, već taj odnos smatramo nepotrebnim. Svakako smo u istom "košu", ne moram im se obraćati ni ljubazno ni s poštovanjem. O, kako često, a kako pogrešno. Ni samog sebe nikako ne mogu iščupati iz te mišolovke. Ali, sve u svemu, na tome terenu smo nekako najslobodniji.  Odnosi s kolegama na poslu. I ti ljudi su ti svakako bliski, odnosno, na neki način još bliži od obitelji jer ih viđaš češće. Ako ništa, prema njima se obraćamo s više poštovanja i strpljenja nego prema onima u k

Oslobodi me Bože svih grijeha, a posebno lijenosti. U popisu sedam glavnih ona se nalazi na zadnjem mjestu, ali svaki je grijeh podjednako težak. Jednostavno nam se postavi zamka, kušnja ili napast, a mi lako osvojivo područje i eto ti problema. I pogubi se čovjek u tome labirintu sazidanom ciglama sedam glavnih i onih nešto manjih grijeha. Svaki grijeh je umetnuti, odnosno svojevoljno instalirani virus našeg procesora. Pa ti onda otežava funkcioniranje, slaba ti brzina u (re)akcijama prema ljudima, a prema Bogu da i ne pričam. I eto - jednostavno nisi ono tek kupljeno računalo. Ali, ovako informatički gledano, upravo ovaj virus lijenosti, ne da uništava samo jedan procesor, nego zarazi čitavu mrežu.  Ima li išta gore od lijena čovjeka? Dobro, od lijene pojave, jer po mome mišljenju netko tko je kronično lijen nije čovjek. Točka. Svatko od nas može imati loš dan ili tjedan. Ali imati loš čitav život, vaditi se na kojekakve dijagnoze kao bi se izmigoljilo linijom manjeg otpor

Izvor: podravka.com O Vegeti uglavnom sve znamo. U sve se miješa, osim u raštiku ili u kupus kako ovo jelo zovemo u mome kraju. Nadaleko je to poznati hrvatski proizvod. Dobar je, jer da nije ne bi tako daleko dogurala. Svakodnevno ju konzumiramo u brojnim jelima. Neki čak i u jajima na oko pa i u već spomenutom kupusu. Poznajemo i puno živih Vegeta, osoba koje su nakićene svim karakteristikama one Vegete iz male plave vrećice. Naglasak je na tome da se u sve miješaju. Najmanje u ono u što bi trebali - u dane im zadatke. Vegeta ima svugdje i susrećemo ih u svim našim životnih fazama. Već u vrtiću imate one male zvrkove koji počinju dominirati i o svemu i svačemu imati mišljenje. Potom u osnovnoj školi te iste stavljaju točku na i svim učiteljima i nastavnicima. Jednostavno se izbore kako bi se u sve umiješale. I u daljnjem školovanju Vegete vegetaju. Mnogima u njihovoj blizini se to ne sviđa, ali se ne žele zamjerati pa im ne žele reći u oči kako su naporne. Ipak, slušatelji

Mnogi su uvjereni u svoju nezamjenjivost. Smatraju da im nema premca u poslu koji obavljaju, u obitelji u kojoj su rođeni ili koju su osnovali, u društvima u kojima se kreću.... I da, uistinu ispada da su u pravu s obzirom na njihov rok trajanja. Čovječe, pa ti traju već desetljećima u svim sferama i oblastima djelovanja. Političari, direktori i mnogi drugi. Rok trajanja: trajno. Može na tetrapaku pisati i štošta drugo, ali ako je sadržaj kiseo i pokvaren, sve je uzaludno. Teže je onima koji, htjeli ili ne, ovise  takvima, nego njima samima koji svoju kiselost i pokvarenost niti ne primjećuju. Ne mogu je ni spoznati jer su oko i ispred takvih tisuće lažnih obožavatelja s tisuću i pol maski, sve s nasmiješenim likovima i s rukama na desnoj sljepoočnici. A kada navečer skinu svoje maske nastradaju upravo oni koji ne bi trebali, najdraži. Čemu? Zbog ovih nezamjenjivih? Sve do jednom. Ničija nije do zore gorjela! Sjećam se dobro datuma 11. veljače 2013. Tada je veliki papa Benedik

Nedavno nakon smjene na Radiju Herceg-Bosne na Facebook postavih status I ja napustih Mostar. Nekakvi, brate, negostoljubivi ljudi . Jutarnju smjenu sam predao dok je još bila aktualna vijest da su migranti vraćeni iz Konjica prema Sarajevu. Već u jutarnjim satima su počele pljuštati kritike na Mostar iz sjevernijih krajeva. Stoga sam postavio ovaj ironičan status. Neki su povezali, neki ne pa su čak u inboxu pitali zašto sam se razočarao u grad i ljude? O Mostaru još nisam pisao, a ovaj članak nije pravdanje zbog spomenutog statusa nego moj doživljaj ovoga grada. 'Ta reć' o Mostaru? U tom gradu sam se rodio, u njemu su rođene moje dvije kćeri. U njemu sam se upoznao sa svojom suprugom, proveo najljepše godine života, u njemu smo se zaručili, sudbeno vjenčali, proživjeli sva godišnja doba i njihove čari i poteškoće koje sa sobom nose. U njemu smo uživali i živjeli. O Mostaru su pisali mnogi pisci i pjesnici. I sve pozitivno. Kao i o svemu drugom, tako i o njemu jedni

Često se o profesionalnoj deformaciji priča u svakodnevnom govoru, a još češće je ljudi primijećuju u svome životu. Ipak, koliko god iskreni bili baš i ne pričaju o svim svojim profesionalnim deformacijama. Ne znam zašto, jer ako imaš profesionalnu deformaciju onda si možeš pripisati i da si profesionalan. Valjda. Prvi posao - službenik na parkingu. Naplata ulaznica i upute za pravilno parkiranje na lokaciji. Sjećam se onih noćiju tijekom prvih petnaestak dana angažmana prije 13 godina kada bih u polusnu govorio: "Još samo malo natrag, malo lijevo i u redu je!" Ipak je dosta godina prošlo, polusan mi je sada rezerviran za druge radnje, ali ne mogu ne primijetiti sve nedostatke na našim parking mjestima. Jednostavno zapinju za oči. Pozitivno je, svakako, što sam i na praznom parkingu uvijek između dviju linija. Moj instruktor bi bio ponosan na mene. Rad u novinarstvu - novinar. U svome pozivu sam već 15 godina, a za mnom je hrpetina primijećenih profesionalnih def

„Idemo u crkvu“ i „Idemo k misi“. Ovim dvjema rečenicama nekoga obavijestimo kada odlučimo moliti Boga u kući Božjoj. I trudimo se moliti Boga, pjevati i pratiti svećenika.  Barem bismo trebali. Nažalost, kao da je „demokracija“ ušla i na vrata naših crkava pa nam to često ne dopusti. Sa sobom „demokracija“  povela razmaženu djecu još razmaženijih roditelja. Da ne kažem najrazmaženijih baka i djedova. Dragi svi spomenuti, da znate kako ima dobrih vrtića, rođendaonica i igraonica u našem gradu... Tko zna, možda ste vi vašu djecu upravo htjeli povesti na jedno od tih mjesta, ili možda u park, ili na plažu pa ste slučajno zalutali u crkvu. Nikako drugačije ne mogu razumjeti sve te silne igračke, prvo u vašim torbama, a na kraju i na podu crkve. Od automobila do kantrica za dvorce na pješčanoj plaži...  Još nedostaje da otvorite i suncobran! Vjerujem da većina nas ima priliku svoju djecu, pogotovo ovu predškolske dobi ostaviti kod nekoga kako bi u miru mogli otići pomoliti se Bogu

„Da nije sprovoda, ne bi se ni vidjeli“. Česta je ovo rečenica koju oni koji su se valjda nekoć viđali čeće izgovore i nekoliko puta tijekom sprovoda. Tu i tamo se sjete da su se vidjeli lani na onoj svadbi. E sada, pitanje je hoće li se ponovno vidjeti na sprovodu ili na svadbi. U svakom slučaju ostave otvorenom mogućnost da se jednom nađu i mimo toga, onako, da se dogovore, kako se nekada činilo.  Ta mogućnost ponovno postane zatvorena. Otvori se tek neka nova (ne)prilika za susret. Bolest, nezgoda, bilo kakva izvanredna situacija. Onda se ponovno povezivamo, kontaktiramo i sekiramo. Čujemo: „Molim te, hajde mi daj broj telefona, valjda mi se izgubio kada sam mijenjao ovaj mobitel...“ Pitanje je: jesi li promijenio mobitel ili sebe? Ako je teško dokazati što se zaboravio promijenilo, jedno je sigurno - promijenila su se vremena, a time i ljudi. O tempera, o mores. O vremena, o običaji. I tako danas imamo mnogobrojne žalovatelje, prijatelje koji se sjete da su ti to kada ih

Danas se obilježava Dan cimera, utemeljen odlukom mojih bivših cimera prije dvanaest godina. Tih dana u Mostaru je prevladavalo prilično toplo vrijeme koje je uvjetovalo da me moji cimeri daruju svježim cvijećem ubranim u mostarskim baštama. Buket cvijeća dobio sam u ranim jutarnjim satima u stanu na Rudniku jer tu noć nisam bio u provodu s njima. Cvijeće je propalo, ali sačuvane su fotografije i utemeljen je Dan cimera.  Cimeri su svi oni s kojima dijelimo sobu, pa usuđujem se reći i stan. Prva cimerica bila mi je pokojna baba s kojom sam dijelio sobu u djetinjstvu. Naučila me sve one dječje molitvice koje i dandanas molim prije spavanja. U toj sobi cimerica mi je pružala prošvercane bombone i redove čokolada koje je u dnevnom boravku uzela za sebe. Možeš misliti, završili bi uglavnom kod mene. Drugi cimer mi je, ali nešto kasnije, bio pokojni djed koji bi povremeno boravio kod nas. Svaka moja i najmanja pomoć prilikom njegova spuštanja na krevet bila bi ispraćena tisućama Božj

Vjera, ufanje i ljubav su tri Bogoslovne kreposti. O tome smo učili na vjeronauku. Napamet, tko ti je moj svećeniče o njima razmišljao. U pripremi za krizmu i nekako, ali za pričest nikako, bilo nam je samo bitno ne pogriješiti u izvođenju recitacije i da nam vosak sa svijeće ne kapne  na ruku. Ufanje. Nada. Kolika bi trebala imati krila kako bi nas sve nosila i izdizala iznad ovoga blata? "Čemu se nadati u ovim teškim vremenima? Posebno ovdje kod nas gdje nema perspektive!" Ovo kažu neki moji vršnjaci koji dodaju da je danas teže nego ikada prije te ih dosta to uvjerenje dokazuje pokušajima pronalaska sreće u nekim dalekim krajevima. Drugi lamentirajući ovdje opuštene kave pretvaraju u stresne trenutke. Ovi prvi često nemaju ni zrno nade u sebi ni sada kada ljeti dođu u rodnu grudu. Neka, jesu li uopće tražili nadu? U kojekakvim raspravama o budućnosti često ispadnem crna ovca. Braneći svoj stav da je bilo i gorih vremena prijatelji me gledaju s čuđenjem. Možda njim