Naoko trivijalna pojava

Potaknut izjavom moga kolege koji je naglasio da je šef jednoga odjela našeg poduzeća - pišem ovaj tekst. Taj kolega često voli naglasiti svoju poziciju. I JA sam danas šef smjene. Pa što? Koja mi je korist od naglašavanja te činjenice? Što time dobivam? U ovaj krug ušao sam prije tri godine. Stanje je bilo prilično bolje nego što je danas. Tada su nam kasnile tri, a danas nam kasni 18 plaća. Naprosto ne mogu vjerovati da netko želi biti za kormilom broda koji ima 18 rupa začepljenih žvakaćim gumama. Govorim o šefovima koji se ne pitaju, ali bi to htjeli. Takve osobe žalio bih i kada bismo sutra dobili božićnicu i plaću za 12. 2011. Mlaćenje prazne slame donosi praznu slavu. Zašto ljudi žele biti bitni, ili bolje upitati, zašto ljudi ne mogu izvagati koliko su bitni?   U razgovoru s pojedinim kolegama u situaciji kakva jest u našoj poslovnoj kući mogao sam vidjeti razočaranost, ali ne i odluku da napuste kuću zahvaćenu požarom besparice. Takav sam i sam. Pokušavao sam otići tri puta,

Nitko ne zna što mu donosi sutra. Sve što te ne ubije, ojača te. 23. listopada bilo je naše vjenčanje. Vrpce, baloni, dekoracija, torta, buket, ketering, šminka, haljina, odijelo, stolovi, hladnjaci, piće, led... Zaručnica i ja trudili smo se držati konce u rukama. Od početka do kraja. Članovi naših obitelji bili su uz nas od prvoga dana naše odluke. Toga jutra pojedini gosti rekli su mi da je na mome Radiju veselo, jer se kolege trude zagrijati atmosferu za današnje veselje. Prijatelji su gromoglasnim pljeskom ispratili moj izlazak pred njih i ostale goste, susjede, prijatelje. Osjećaj za neopisati. Sve koji su bitni imaš na oku, a ide se po onu koju želiš imati i na oku i na srcu cijeli život. Sve one vizije, razmišljanja o načinu postupanja prilikom izlaska mlade pred svatove pala su u vodu. Ružna vijest. Nemoguće!!! Ne nama, to je samo na seriji moguće. Kako ružan san. Tuga u autu. Umjesto da svjedoči veselju, kum svjedoči tuzi. Ispod originalnih naočala skriva suze, a mene uvjerav

Uvijek me srdilo to što mladi školovani ljudi misle da su nezamjenjivi. A nisu! Danas sam bio svjedok razgovora dviju meni dragih djevojaka: ˝Ma tu je u pitanju vjerojatno štela!˝ reče jedna. A radi se o poziciji na koju bi trebao upasti netko kome je s vrha to mjesto namijenjeno. Morao sam reagirati: ˝Zar je za ovaj posao potrebna štela, zar nije potrebno ovo voljeti i dati sve od sebe?˝ ogorčeno upitah. Osoba koja je bila uvjerena da je u pitanju štela, prestala je biti tako uvjerena. Nastavljam sa štelom. Još jedna osoba smatra da je štela sve i u svemu. Naime, djevojka je obaviještena kako bi se na nju moglo računati ukoliko, na uskoro prazno mjesto, bude trebao doći netko drugi. Njoj nije bilo dovoljno što se računa na nju. Odmah je posegnula za povlačenjem šnjura. Najveći je problem u tome što se u potrazi posla ilegalnim putem mora preći preko nekoliko osoba. Tako smatraju tragači za poslom putem štela. A najgore je kada u startu susretnu pogrešnu osobu. Koja ne gleda na štelu

Svećenik u jednoj hercegovačkoj župi na dan vjenčanja ustao na lijevu nogu. Odmah nakon ulaska mladenaca u crkvu upita momka: "Uzimaš li ti nju za svoju ženu?!?!". Momak njemu odgovara:"Ali oče...". "Ništa oče, odgovaraj!!!" Mladić: Pa, ovajjjj uzzimmmammm..." Svećenik nastavlja:"Hoćeš li ju poštivati u sve dane života svoga?". Mladić i dalje nesigurno pokušava objasniti svećeniku:"Ali oče, ja...". "Ništa ti, nego odgovaraj!!!" i dalje je svećenik ljut. Sređeni mladić još nesigurnije odgovori:"Hoću...". Nakon što ih je proglasio mužem i ženom, svećenik dade dečku priliku: "Hajde, sad reci, što si negodovao?" Novopečeni mladoženja odgovori: "Ja sam danas trebao biti kum!!!" Ovu priču na predbračnom tečaju za sakramentalni brak koji se održao od 26. do 28. kolovoza u Katedrali u Mostaru ispričao nam je jedan od predavača, don Josip Galić. Nakon gromoglasnog smijeha koji se zaorio dvoranom,

Gospodin A. M. jednom prilikom reče: ˝Uopće ne mislim da je dobro imati puno djevojaka prije ulaska u brak, jer na kraju najčešće shvatiš da je ona prva bila najbolja.˝ Ne ću o ljubavi, već o poslu. Početkom ljeta 2005. nazvao me jedan čojek i ponudio mi posao na Parkingu u Neumu. A ja već duže vrijeme želio ljeti raditi. Može, zašto ne. 2005., 2006. i 2007. godine, od lipnja do rujna boravio bih u Neumu, na parkingu ispod Sunca. Koliko sam samo puta meketavim turistima morao objasniti da to nije hotelski, već parking pod koncesijom. Da ne kažem koliko često sam morao objašnjavati da brdo na moru nije ni bosansko ni hrvatsko, već hercegovačko. Prve godine, tako to biva u svim radnim sredinama, nasjedao sam na razne fore, ali onda je kasnije sve bilo lakše. Pa i profesorima je lakše predavati nakon nekoliko godina staža. Dakle, bilo je vrijeme da i ja postanem luckasti parking službenik. Nastojao sam biti simpatičan i ljubazan. Ne znam jesam li u tome uspio, ali znam da sa

Kad smo za vrijeme studiranja živjeli na Rudniku Milu i mene Anđelko je izluđivao poštapalicama poput: ˝Pušći me gospođo!˝ , ˝Rauberka preko puta˝ ili ˝Bi´ ja, ali evo ka´ ću?!˝ Mene jest, a ne znam za Milu, pretpostavljam. Njegove gluposti bile su, izgleda, vizionarske. Pojedinim gospođama danas bih, pet-šest godina nakon, najradije rekao ˝Pušći me gospođo!˝. Kada sam u Kosači rauberke su doslovno preko puta. Ali, što je samo pogodio ovo zadnje. ˝Bi´ ja, ali evo ka´ ću?!˝ Ovaj odgovor dajem na pitanja: Mama: ˝Sine moj, misliš li ti doma dolaziti?˝ ˝Jesi li jeo?˝ Tata: ˝Jesi li usuo vodu i ulje u auto?˝ ˝Jesi li vodio auto majstoru?˝ ˝Bi li mi poslao jedan bon?˝ Sestre: ˝ Kako te nije sramota, otkad nisi bio, kad ćeš doći kod nas?˝ Djevojka: ˝Kad završiš s poslom, hoćemo li u šetnju?˝ ˝Hoćemo li ti i ja ijedan utorak i četvrtak vanka?˝ ˝Zašto si nervozan, nemoj takav biti, budi dobar, opusti se!˝ Mile: ˝

Isfrustriran svakodnevnim situacijama često bih došavši kući mami kazao: ˝Ne mogu više, odlazim u Dubrovnik, Zagreb, Berlin...˝ Jedan dan rekao sam joj kako ću početi raditi u Betlehemu. Na to je samo kratko dobacila: ˝E, još nisi išao u taj grad! Stanovnici Betlehema u gradu su svako jutro nešto prije osam sati. Točno u osam, dok na lokalnoj radiopostaji emitiraju informativnu emisiju ˝U žiži˝, Danijel počinje postavljati radni materijal na stol i požuruje sve one kojima se nije dalo stati na noge. A takvih bude barem 30 posto. Međutim, svjesni smo da grad ne će funkcionirati ukoliko svatko ne da svoj obol. U roku deset minuta, svatko je u svome poslu. Recikliranje staroga papira, priprema sitnih dijelova za pozivnice, pravljenje kuglica za krunice. Nema što, funkcioniramo bolje od države u kojoj se vlada uspostavlja osam mjeseci nakon izbora. Naši izbori održani su 10. siječnja tekuće godine. Nije bilo podobnih i nepodobnih. Svi kompetentni. Od prvoga do šestoga. Poseb

Ovaj dan ustanovljen je prije točno 20 godina na konferenciji UN-a o slobodi medija u Africi. Cilj je ovoga dana podignuti svijest o značaju slobode tiska i podsjetiti države da je njihova dužnost poštovati i podržavati pravo na slobodu izražavanja. To je isto dozvoljeno i 19. člankom Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Danas, na novinarski praznik, često su recipijenti naših vijesti prisiljeni slušati naša lamentiranja o nepovoljnom stanju u našoj struci. Najgore je slušati podatke o ubojstvima kolega novinara u svijetu. Prošle godine glavu zbog ljubavi prema struci na pladanj je ponudilo 109 novinara. Osam manje nego 2009. godine. Ove informacije nudi Međunarodni novinarski institut. Još nekolicima podataka. U prošlom desetljeću ubijeno je 788 novinara. Zanimljivo, gledano po državama, život je izgubilo najviše novinara u zemlji u kojoj se skrivao Osama bin Laden, u Pakistanu. Samo ako si poludio u Meksiku možeš pisati o djelovanju narkokartela, a u Rusiji reći da Putin nešt

Simboli su lijepi, no bez življenja onoga o čemu tako glasno govorimo sve je tek prikaz, kazala je i na papir zapisala moja kolegica Sanijela Matković. Toliko je simbola oko nas. Svakodnevno. Automobilski logo. Moj, još malo pa, oldtajmer Mercedes nedavno stade. Znam da je babi uzalud davati lijekove, jer njoj treba kompletna njega, ali sam nevoljko svoje prijevozno sredstvo ipak odlučio liječiti aspirinom. Mjenjač, amortizeri, nosač motora. Majstor je rekao kako sve to treba popraviti. Svakodnevni odlazak u Mostar autobusom ili drugim alternativnim načinima uvjerio me: ˝Ma, tvoje auto je najbolje˝. Kad su sve nabrojane, ali kako to samo majstori znaju, i još nadodane, poteškoće sanirane i račun plaćen ključevi auta ponovno su završili u mojim rukama. Prvo slobodno popodne bilo je posvećeno ponovnome ujedinjavanju moga vozila i mene. Pranje, usisavanje, sprej. Pa čak i dvije vrste borića. Milina. Grb. Zastava. Sjećam se ljeta 19

˝Sve svoje odluke donosimo u raspoloženju ili stanju duha koje će se sigurno promijeniti.˝ Marcel Proust. Francuski romanopisac, nedvojbeno je bio u pravu. Tako je sa svim našim odlukama. Isto je i s najnovijom odlukom koju sam ovih dana donio. Bez komunikacije čovjek je nula. Ne postoji. Ukoliko se začahori u svoju nutrinu više nije socijalno biće. Nužnost izbivanja iz kućnog ozračja zbog dva posla nije mi ostavila prostor za odluku: Biti ili ne biti socijalan. Moram, jer osam osoba s kojima radim ujutro i u prosjeku desetak osoba koje susrećem na popodnevnom poslu, razgovaraju. Koliko god ti razgovori nekada bili površni, oni se ostvaruju. Većina njih je iskrena i dobronamjerna. Međutim, neprijeporna je činjenica da se u svakome danu moramo truditi i svim snagama o(p)stati na površini. Ukoliko netko kaže da ne mora uložiti ni gram snage da svakodnevno ne bi tonuo milimetar po milimetar-laže. Bitno je u osiguravanju svoje budućnosti sačuvati temeljne humane karakteristike, jer rekl

Krajem rujna 2003. imao sam skoro godinu dana staža za volanom. Vozao sam očev Mercedes, kojega vozim još i danas. Nedavno je ˝pao sustav˝, ali je otac još u prilici pomoći pa je sustav i podignut. Opet je u voznom stanju. Toga 30. rujna po Hercegovini sam, naravno bez očeva znanja, vozao svoju srednjoškolsku raju. Njih troje i ja. Nisam bio u alkohliziranome stanju, ali sam ipak bio opijen. Ni u jednom dijelu ˝ponosne moje zemlje˝ na um mi nije palo Nikicino upozorenje izrečeno mnogo puta od dobitka vozačke: ˝Ante, još si nevješt, polako!˝ Kad smo došli u Čapljinu, idući od staroga mosta prema robnoj kući, obuzela me ideja o naglom skretanju nadesno kod poštine zgrade. Odjednom je automobil bio uzgor, suvozači i ja zaprepašteni, a ispod nas prometni znak STOP. Stojeći tako, naglo su mi prošle očeve riječi kroz glavu. Ali, trenutak nije za razmišljanje, već za akciju. Izvukli smo se vanka, a u vrlo kratkom vremenu bili smo poput glumaca koji scenu izvode pred prepunim amfiteatrom. Čapl

Zoološki vrt u Bronxu za Valentinovo ima posebnu ponudu - za malu donaciju od 10 dolara možete nazvati jednog žohara imenom vaše voljene osobe. Tijekom prva 24 sata od objavljivanja ponude javilo se više od 1000 osoba koje žele kupiti pravo da jednom od madagaskarskih žohara na odjelu za kukce mogu dati ime. Nakon uplate 10 dolara zoološki vrt izdaje posebnu potvrdu na kojoj piše da jedan od kukaca nosi ime darovane osobe. Novac od donacija bit će uplaćen posebnoj zakladi za zaštitu biljnog i životinjskog svijeta na Madagaskaru. Mislim se, koliko su nadjenitelji imena žoharima mislili na zaštitu biljnog svijeta? A vjerojatno jesu, zašto bi onako badava kupovali. Naime, da imam priliku i ja bih jednome postao kumom, jer bih tako dao do znanja mojoj partnerici da mislim na njezinu buduću profesiju (Ekologija). Znam, shvatila bi da je u pitanju moja dobra namjera kako bi se zaštitile nevine životinje na Madagaskaru. Do Valentinova su još dva dana. Novac sam usuo u poprava

Dva muškarca opljačkala su poštu Europskog parlamenta u Bruxellesu, samo nekoliko stotina metara od mjesta gdje se održavao summit čelnika 27 zemalja EU. Ova vijest me sinoć žestoko nasmijala. Pomislih: ˝Pa i tamo svatko o svom poslu!˝ I naša zbiljnost je ista. Takav način življenja uglavnom se uvukao u sve krajeve modernog svijeta. Pravilo ˝Živi za sebe˝ uguralo se i u početne jedinice našeg društva, u obitelji. Isti dan je bio pokop filantropu i rođendan narcisu. Nekada su se svi okupljali oko ognjišta, grijali se na istoj vatri, jeli iz jedne drvene kašike. Moderne pošasti učinile su svoje. Prigrlili smo s leđa modernu Europu misleći da je zatvorenost jednih prema drugima zastupljena i tamo. Ali, ne mora značiti. Krajem prošle godine boravio sam nekoliko dana u Austriji. U pokrajini Linz u mjestu St. Marien. Selo. Okupljanja mještana u župnoj kući, zajednički rad, radost životu i smijanje banalnim temama vratili su me unatrag 12 godina. Sjetio sam se opuštenosti u ozračjima

U izvršavanju svakodnevnih obveza, bez jasnog odgovora životnim zadacima ne bismo imali uspjeha. Svaki dan donosi nam novu nejasnoću. Pogotovo kada krenemo novim stazama. Možda nas pojedina prepreka, koja uopće nije strašna, može spriječiti da uzdignuta čela krenemo dalje, istom stazom. Imamo konvencije o ljudskim pravima, zašto ne bismo imali i konvencije o izvršavanju zadanih obveza? Naravno, potrebno je prvo postaviti obveze, a onda izdati pravila važeća za sve. Bojim se da do nejasnoće pogleda i padanja na minornim preprekama najčešće dolazi zbog nedovoljne informiranosti i neupućenosti u ono što trebamo. Kako nas lijepo kapitalistički svijet upućuje na to kako ćemo se sutra osjećati? Promjene raspoloženja, uvijek su bile, a pogotovo su česte danas kada živimo stotinu na sat. Onda nam se još pred kraj informativne emisije pojavi djevojka sa suknjom iznad koljena i dekolteom širim od juga Dalmacije, i nagovijesti plačka u biometeorološkoj prognozi za sutra…. Valjda su zato stavi

Što ćeš upisati? Počeli su me gnjaviti ovim pitanjem čim sam upisao osmi razred. A i ja sada isto znam upitati svog nećaka. Što ćeš upisati, pitali su me i u 4. gimnazije. U osmome nisam znao reći, ali u četvrtome jesam. I danas sam to što sam želio biti. Upravo to. Ne želim i u ovome postu pisati preoptimističnim perom, ali ne mogu ne umočiti ga u tintu realnosti. Prijatelj mi često zna reći kako nisam u pravu kada kažem da skoro ništa ne možemo promijeniti našim aktivnostima te da je sve u rukama Božjim. I dalje smatram da oko 70-80 % posla Netko uradi za nas, a mi smo zaduženi za preostali dio. Neki čak smatraju i da je ovaj ljudski postotak veći ili apsolutan, ali najčešće isti pjevaju žalopojke. Nakon obavljene revizije shvate da nisu upravo to. Misle da nisu dobro odabrali, da je tamo neki Đelo učinio pogrešan potez. Razmišljajući duže vrijeme o prijateljevim savjetima, donio sam osjetljivu i važnu odluku. Odabrao sam. Nova godina, nova bitka. A oružje i štit za ovu bitku upravo