Naoko trivijalna pojava

Jao i kuku timu koji je to samo na papiru. Blago timu koji to uistinu jest. Imam sreću što nas pronalazim u potonjem. Već sedam godina nastojimo biti tu jedni za druge, kako poslovno, tako i privatno. I uspijevamo. Jedna osoba ne može biti tim. Može ga predstavljati, ponositi se njime ili ga popravljati na problematičnim područjima. Ali mora biti otvorena za kritike u istoj mjeri kao i za pohvale. Mora biti svjesna svoje ovisnosti o ostalim članovima. Svatko od nas u novu sredinu donosi svoj kućni odgoj, potom svoj karakter, a onda i svoje ranije radne navike i odnose. Tako je i u našem timu. Nastojimo nesuglasice riješiti u četiri oka, a ako je neuspješno onda se rješenje traži u šest ili deset očiju. Jednom ih je bilo i više. Bitno je završiti proces i pronaći adekvatan odgovor. Nije moguće njegovati iste odnose u timu od tri, petnaest ili stotinu osoba. Moguće je, pak naći zlatnu sredinu. To i činimo. Nekada je teško, ali je moguće. Nema klanova u realizaciji radn

Prije desetak godina moj zet je upitao svoju majku: " Gdje je ona?" Tražio je moju sestru, svoju ženu. Često bih čuo susjeda da s mamom priča o njoj . Nisam ni pridavao važnost oslovljavanju nje kao ona . Nedavno sam prijatelju rekao da je ona počela raditi. S obzirom da je taj prijatelj istinski poznavatelj naših običaja upozori me: "Nije valjda da i ti za ženu kažeš ona?" Stadoh. Sjetih se da sam nedavno dodavši kući i sam pitao majku: "Gdje je ona?" Premašio zeta i susjeda, ali kako to inače biva s našom vrstom, ne vidimo brvno u svojim očima, ali vidimo dlaku u očima naših bližnjih. Ona je zamjenica za imenice ženskoga roda. Iz razloga skraćivanja imenice supruga ili imena kako nam se već zovu naše drage izletimo s ona . Iako nije iz loše namjere, potrebno je poraditi na tome. Zar žena zaslužuje biti ona ? Ako je nekada bilo sramota zvati ju imenom, a da ne kažem i titulom, sada nije. Sada smo slobodni izražavati se kako želimo, ali ipa

Kažu da bi za počinjeni zločin bilo koje vrste u Dubrovačkoj Republici olakšavajuća okolnost bila južina. Moj prvi ozbiljni poslodavac u medijima jednoga kišnog dana praćenog vjetrom reče: "Ante, ne brini ako danas budeš i griješio u eteru, takvo je vrijeme. I ja sam se jutros isprovaljivao!" Pomislih: "Bože, kad bi nam slao još ovakvih dana..." Radeći u struci često bih primjetio pojačan intenzitet grešaka u vođenju emisija kada bi bilo južno. Tada bih se uvijek sjetio svoga poslodavca, ali mi on nije mogao niti smio biti trajna utjeha. Trebao bih se dodatno skoncentrirati, ali to bi nekada bilo kontra-efektno. Dok bih mislio o nužnosti izbjegavanja grešaka one bi se nizale jedna za drugom poput listova zelenog duhana na špagu po hercegovačkim selima prije rata. Najparadoksalnije bi bilo kada bi ih najviše bilo prilikom čitanja negativne biometeorološke prognoze. Sada u radu s osjetljivijom populacijom shvaćam kakve zapravo oči i zube ima ta južina. Svak

Prije sedamnaest godina, promatrajući nestašluke moje jednogodišnje nećakinje, tada dečko, a danas muž moje sestre reče: "Naša djeca ne će biti takva!" Postala su. A onda sam i sam često pomišljao isto. Sve do unatrag par mjeseci.  Često se i na poslu, nakon što saslušamo jadikovke članova obitelji koje žele naći smještaj za svoje starije ili bolesne članove obitelji zapitam: "Zar je baš tako dramatično?" U zadnje vrijeme pokušavam sebe postaviti u njihovu situaciju i dobijem potvrdan odgovor. Svi odreda lako donosimo zaključke i osude nečijih postupaka bez da se upitamo kako bismo mi reagirali. I u radu s osobama, odnosno djecom s invaliditetom, sebi postavljam isto pitanje. Bez želje da nekoga od dragih roditelja još draže djece uvrijedim, često se zapitam kako bih odgovorio na taj životni izazov. Ponekad kolegama i meni nisu bili jasni određeni postupci tih roditelja. Sve dok ne razmislim i postavim isto pitanje. Tu smo da im olakšamo svojim radom i za

Tko se još ne sjeća onih cirkularnih poruka uoči Božića dok smo još imali starije vrste mobitela. Prvo bi ti netko poslao poruku vjerskog ili nekog drugog sadržaja, a potom zatražio da ju proslijediš svojim prijateljima. I to desetorici. Nakon toga  bi se odjednom pojavili Djeda Mrazevi, leteći sobovi i raspjevani anđeli. U ova dva prva ne vjerujem, u anđele vesele i raspjevane da, ali ne i u nužnost slanja poruke. Kao prvo, tada je poruka bila desetinu marke. Kao drugo, danas kada nas ne košta tako puno, nije vrijedna našeg vremena. Zar svatko od nas nema korisniji sadržaj nekome proslijediti ili za postaviti na zid svoga profila konkretne društvene mreže? Sve me to podsjeća na val tužnih obožavatelja friško umrlog pjevača. Odjednom su ga svi slušali. Ovo je ipak tema za neki drugi post. Kao i prije desetak godina i danas dobivamo ponude koje ne smijemo odbiti. Ako ne pošalješ anđele ili sobove, ovi tvoji čuvari bi ti mogli otkazati suradnju, a sobovi bi ti mogli

U kasnim jutarnjim satima danas je na ovaj svijet stigao jedan mališa, težak je svega kilogram i pol, a u maminoj utrobi htio je ostati samo šest mjeseci i dvadesetak dana. Hvala Bogu, liječnik je zadovoljan, a roditelji i svi mi, njihova rodbina i svojta, presretni. U čestitki upućenoj njegovoj mami zaželih da joj bude zdrav kao i ovaj palčić koji piše. Trebao sam biti rođen 20. prosinca. Toga 9. listopada prije 31 godinu mama je osjetila da se nešto sumnjivo događa. Iskustva od tri prethodne trudnoće bila su i više nego dovoljna da bude sigurna kako nešto ne ide po redu. Mislila je da je prolazno, pa je šutjela do jutra. 10. listopada se upućuju u Čapljinu gdje im dežurni ginekolog daje najružnije vijesti: "Dijete nije živo!". Mama je ipak osjećala suprotno. Možda više vjerovala, nego osjećala. Vozeći se prema Mostaru nagli prijelaz preko mosta na rijeci Buni "probudio" je uspavano dijete. Mama je tada tati rekla da je dijete živo. To su do carskoga rez

Kasno ljeto najčešće se veže uz povratak u školske klupe. Tada završavaju godišnji odmori, treba poći na posao. Priprema se zimnica. Pilaju i cjepaju drva. Mnogo posla, malo odmora. Siguran sam da su neki od ovih razloga ključni što dosta ljudi ne voli kasno ljeto, odnosno početak jeseni. U životu sam imao nekoliko nezgodnih situacija upravo u ovom dijelu godine, a najznačajnija je promjena životne sredine prije 16 godina. Iz sela sam preselio u grad. Iz osnovne škole, u kojoj su se redovito mijenjali nastavnici i koja je ukupno brojala desetak učenika, prešao sam u gimnaziju koja je oduvijek bila na glasu kao teška. Prosjek osnovnoškoskih ocjena uvjetovao je moje pozicioniranje među prve učenike u prvome razredu srednje škole. Tek dolaskom prvih ocjena shvatio sam koja promjena se dogodila u mome životu. Jedinica za jedinicom. Ni opetovani vapaji usmjereni ocu da me prebaci u neku strukovnu školu nisu pomogli. Rekao je: „Gimnazija je gimnazija, ako i izgubiš godinu neka bude mo

Mama mi je često u ranom djetinjstvu znala reći: „Sestra bratu kao grad, brat sestri kao vrag“. Tu rečenicu bi izrekla kada bih bilo kojim činom povrijedio jednu od svojih sestara. Ne znam je li riječ o narodnoj ili je njezina osobna izreka. Možda me pokušala indirektno, u čemu je izrazito vješta, na vrijeme upozoriti da ne činim tako. Imati sestru je sreća. Imati tri je trostruki sreća. Čemu onda ona izreka? Svi u životu gradimo individualne odnose. Tako je i u mojem odnosu sa sestrama. Najstarija je starija od mene jedanaest, srednja deset, a najmlađa sedam godina. Ako ću početi kronološki opisivati detalje naših odnosa, puno toga ne ću zapisati. Ne zato što ne želim, nego zato što sam bio premalen pa se ne sjećam. Fotografije iz obiteljskog albuma dokaz su njihove brige o meni u ranom razdoblju mojega djetinjstva. Ti, ali i trenutci koji su uslijedili urezani su tako duboko da ih ni vrijeme ni nevrijeme današnjice ne mogu niti smiju izbrisati. Ostaje duboko urezano svako Ki