Naoko trivijalna pojava

Sinoć smo posjetili njihove baku i djeda, a moje roditelje. Nisu daleko, samo kat niže. Prevrnule su djevojčice sve što im je bilo pri rici, a da nije bilo preteško. Npr, ormar je ostao nepomičan. Ispod njega je završilo par mandarina kojima je Tea namjeravala pogoditi sestru, ali su joj otišle natrag. Pokupio sam ih da ne bi sagnjele. Nikada, pak, ne će sagnjeti ta ogromna ljubav i emocije koje primjećujem kod svojih roditelja prema mojoj i djeci mojih sestara. Čak ponekad osjećam čuđenje otkud im tolika snaga u ovim godinama. Moraju li? Ne, oni to žele. Mislio sam da je prirodno da bake i djedovi žele čuvati unuke, ali nedavno sam u istome danu od dvoje mladih roditelja čuo da ipak to nije podrazumijevanje. K tomu još više čuđenje kako naši mogu još tako mnogo od sebe pružati.  Mihaela je neki dan uzela novine i raspostrla ih po čitavu hodniku. Nama je slagala da je djed na nju galamio i da ju je ganjao kišobranom. Baka nas je tijekom Mihaeline štorije uvjeravala  da to št

Neki ljudi su predodređeni da budu tampon zona. Spužva za razne pljuvačke, znojna lica, vlažne ruke i... da ne bih dalje išao! Pretvore se oni tako u psihijatre u ambulantama, psihologe u savjetovalištima i svećenike u ispovjedaonicama. Pretvore se u svašta, a zauzvrat dobiju ništa. Ne kažu oni nikada Ne. Ne odbijaju kave i iznenadne pozive za žurne intervencije. I baš u tome trenutku osjete da bi ipak trebali biti na raspolaganju onima koji, ne da mole za pomoć, nego više podrazumijevaju pozitivan odgovor. Kako bi i bio negativan kada se to ne veže uz tu vrstu ljudi. Duša od čovjeka, spužva k'o brdo. I onda se spužva skori. Skameni. Odjednom, da bi sebe zaštitila promijeni svojstvo. Ipak, svaki strani dodir donekle okrzne onaj pokoji oštri dio kamena koji počinje poprimati izgled i oblik bejzbol lopte. A koliko li se samo ona baca i nabija između dviju protivničkih ekipa... Ali, ova bivša spužva, sada bejzbol lopta to ne će dozvoliti. Ne ide na teren, ide na vitrinu kao pod

Foto:@MyEuropeProject Nakon moje posljednje objave na facebooku i prenošenja pisanja Čaportala o divljaštvu nekog Čapljinca koji baca namještaj s četvrtog kata javila mi se facebook prijateljica rekavši da se radi o bračnom paru koji živi u Njemačkoj. Stigli ljudi malo na Balkan pa misle da je to Balkan kakav su ostavili. Ovo podneblje sada volimo zvati Jugoistočna Europa, a ni kad je bio Balkan u Čapljini se ovako nije bacao namještaj. Kažu, nisam svjedočio.  Nakon dobivene poruke nastavili smo se dopisivati i komentirati "loše gastarbajtere" koji vole reći: "U nas u Njemačkoj, u nas u Danskoj..." Rekoh joj da ih nisam puno takvih privatno sreo ovoga ljeta, ali jesam nekoliko njih poslovno. Nekoliko ovoga ljeta, a mnogo zadnjih sedam ljeta. I kada bi počeli s "u nas" i završili bi "u njih" ako ne bi htjeli saslušati kako je i što je u ponudi kod nas. Često bi uslugu bolju nego u njih, a plaćaju tri do četiri puta manje nego u njih. Drag

Prije devet godina na temeljnoj obuci o Caritasu predavač reče: "Kada osjetite da u ovome poslu u vama više nema ljubavi najbolje je napustiti ga. I kada shvatite da ste se previše dali ili da vas je posao toliko obuzeo da trpi vaša obitelji također je dobro otići". Teško je o tim stvarima razmišljati pogotovo kada zbog poslovnih obveza i svakodnevnih zadataka nemaš kada podignuti glavu od radnoga stola. Ne moraš ti sam toliko razmišljati o tim riječima, nekada ti povratne informacije onih o kojima brineš kao i reakcije onih s kojima živiš kažu mnogo više. Ali, gdje i zašto ići? Pomisliš: "Možda ipak nije bio u pravu onaj čovjek, možda ipak u meni uvijek može biti puno ljubavi". Onda pogledaš oko sebe i osvrneš se na mnoge koji su od tebe empatičniji i samim time drugim ljudima i simpatičniji. Pa se pitaš jesi li upao u začarani krug pretjeranih obveza zbog ispunjavanja nečijih vizija.  Zaključak je da jesi, ali shvatiš da si sam to prihvatio, nitko drugi t

Mnogo ljudi je posljednih godina napustilo Bosnu i Hercegovinu. Svoju rodnu grudu napuštaju i mladi i oni nešto malo stariji. Svatko ima svoj razlog za otići u neki nepoznati i strani svijet, odnosno za ostati na ovome tvrdome kamenu kojim nikada nisu tekli med i mlijeko. Netko bi rado da baš sada, za vrijeme njihove generacije, poteče. Dobro, i to treba poštovati.  Ovoga puta ću se osvrnuti malo o nama koji smo odustali od mogućnosti napuštanja ovih krajeva, odnosno koji o tome nikada nismo ni razmišljali. Posljednih šest godina obavljajući posao voditelja staračkoga doma na neki način sam izložen upitima o slobodnim radnim mjestima u ovoj ustanovi. Naravno, svi se mi borimo za komadić svoga kolača, ali je ipak najvažniji način na koji se pokušava dohvatiti komadić za koji smatramo da nam pripada.  U stranom svijetu, ali i kod nas ljudi se mogu jednostavno podijeliti na radnike i neradnike. Vrlo brzo se primijeti je li netko (ne)radnik. Nažalost, često smo iz brojnih razlog

Stigla je još jedna nova godina. Nakon što smo ju dočekali u izobilju ića i pića polako nas je počela loviti "postblagdanska depresija" od straha kako ćemo i od čega preživjeti siječanj i ostatak mjeseci novoga ljeta. Nije nam lako, doduše. Problema na svakome koraku. Em mladi odlaze iz naših krajeva, em nema posla, em su škole sve praznije, a ni liječiti nas nema tko. Uistinu, ovo su sve gorući problemi koji se ne rješavaju u sustavu, ali još manje su u planeru svakoga od nas pojedinačno. Kad već sustav (koji biramo svako dvije godine) ne čini ništa za nas, zašto mi ne bismo zagrnuli rukave? Kako? Pa polako, iz dana u dan. Gdje? U svojoj obitelji prvo, a onda na svome poslu, tamo gdje doprinosiš društvu ili prirodi, ovisno gdje si postavljen ili gdje su te postavili. Ako tamo nemaš što raditi, nema aktivnosti, otiđi. Pokreni privatni posao, otvori obrt, nabavi kokoši i svinje na selu, a ne kukaj da su jaja skupa i da nemaš para za kupiti pršut i kobasice. Mala ti pl