Naoko trivijalna pojava

Slušam jutros na radiju odgovore anketiranih građana o očekivanjima od nove godine. Urednik emisije je odabrao različite odgovore kako bi prenio slušateljima kako diše javnost. Prvi žele posao, drugi novac, treći zdravlje, četvrti sreću. Posao je na prvome mjestu. Iako na prvu začuđuje što je posao na prvome mjestu, kada se malo bolje analizira stanje stvari jasno je zašto je tomu tako. Kada si riješi egzistencijalna pitanja, onda je čovjek stabilnijeg zdravstvenog stanja, a samim time je i sretniji. Moja kolegica Monika nedavno na svoj facebook postavi status: "Zamisli koliko je potrebno da ti se ništa ne događa tijekom godine, da bi bio uzbuđen oko dočeka nove?!" Njezin status me podsjetio da svoja razmišljanja proteklih godina kada sam donosio pregršt odluka na Staru godinu. Prestajem pušiti, trčat ću, učit ću, budit ću se ranije, a kada se podvuče crta točno za godinu dana iz nje frcaju iskre nezadovoljstva zbog neispunjenih obećanja danih sebi samome. Kako

HKUD "Hutovo" iz istoimenoga sela, a moje rodne župe prošloga vikenda je u Neumu upriličilo božićni program kojim je dominirala predstava kojom smo se vratili otprilike pola stoljeća unatrag. Božićni običaji našega kraja polako iščezavaju pa je uloga Društva u očuvanju istih jako bitna. HRT je danas u svome programu prikazao priču iz Hutova i time donekle otkrio izolir traku od koje valjda pojedini "domaći" mediji ne vide vrijednost toga kraja. Reportaža je snimljena u nedjelju u Hutovu, dok je predstava odigrana u Neumu u koji je od ukidanja pruge 1976. odselila većina puka. Imao sam čast glumiti ćaću šestero đece, muža vrijedne žene stopanice (kućanice) i sina Vlahina i Janjina te brata čobanicina (pastiricina). U prvome činu sam došao s posla s pruge gdje sam otpravnik vlakova. Žena i majka nam spremaju večeru, a prema ženi nemam prisan odnos, pogotovo ne u društvu domaćina i domaćice. Sestra, već stara cura, vraća se s paše i prigovara mi da sam na pl

Moj prijatelj je tijekom studentskih dana pozvao na spoj djevojku na koju je "bacio oko". Popili su kavu, malo popričali, a onda je on, kao pravi Hercegovac, upitao damu bi li moglo biti išta između njih, odnosno postoji li šansa za "hodanje". Njezin odgovor bio je poput hladnoga tuša: "Svejedno mi je". Bolje je reći poput mlakoga tuša s tendencijom približavanja hladnome. Rastreseno ju upita: "Kako ti može bit' svejedno?" Ova (ne)zgoda često se prepričava u našem društvu, ali je ona i pojava koja je tek naoko trivijalna. Koliko se puta uhvatimo u našoj svakodnevici da nam je svejedno. Hodamo tek po pepelu koji je ostao nakon plamena koji nas je nekoć grijao. Sada nam samo prašina ide u oči i to u tolikoj mjeri da ne vidimo ne tako davnu prošlost. Zaboravimo sve ono lijepo, a čega sada nema, ne pitajući se jesmo li možda mi krivci zbog ugašene vatre. Ako sam hodao godinama sa svojom djevojkom, a potom smo se vjenčali i kao Božji

Hrvatski jezik mi je bio najdraži predmet, od prvoga razreda osnovne škole pa sve do druge godine fakulteta kada sam ga imao kao izborni kolegij. Nastavnica Marina u Hutovu je to prepoznala pa me već u šestom razredu odabrala za voditelja školskih priredbi. Bilo ih je nekoliko u osnovnoj školi, a onda sam povremeno bio voditelj programa karnevala u Hutovu. Taj lijepi osjećaj tijekom vođenja programa bio je jedan od glavnih poticaja za odabir studija Novinarstva. Prvi program kojega sam vodio tijekom fakultetskih dana bila je promocija pjesme Željke Bošnjak "Na žicama moga srca" u Pologu. Od tada pa do prvih angažmana po završetku fakulteta sam odmarao. Intenzivni voditeljski angažmani počeli su u Čapljini gdje sam vodio adventske, odnosno korizmene tribine Hrvatske kulturne zajednice Troplet u Čapljini, a potom i u Mostaru. Upravo je događaj što ga je organizirao Troplet početkom veljače u Mostaru, a riječ je o predstavljanju knjige Zvonka Bušića "Zdr

Vozačku dozvolu dobio sam krajem 2002. godine. Otac mi je odmah predao u ruke volan svoga automobila, ali me je često upozoravao da usporim naglašavajući moje vozačko neiskustvo. Znao je reći: "Sve do jednom!". Krajem kolovoza 2003. godine bilo je "jednom". Kolegice i kolega iz gimnazijskih klupa s kojih smo se konačno ustali u lipnju te iste godine odlučili smo napraviti par krugova po gradu. Ja vozač, upravo onakav kakvog nije volio moj otac. Papučica gasa bila mi je puno draža od one koja upravlja kočenjem. Gradsko raskružje kod čapljinske Pošte. Skrećem naglo udesno, ali ne znam što znači zadnja automobilska vuča. Zanosi lijevo, zanosi desno. Ne znam upraviti vozilom, ali se znak STOP na travnjaku potrudio da me zaustavi. Prednji dio automobila u zraku poput zrakoplova tijekom polijetanja. Motor radi, radio radi. Dok nervozno pokušavam ugasiti barem radio, uplašeni suvozači iskaču na travnjak. Iskočih i ja te se prvo zahvalih Bogu što smo živi. Ne sjećam

Anđelko, Mile i ja bilo smo cimeri dvije i pol godine u mostarskom naselju Rudnik kojega su moji dosjetljivi cimeri preimenovali u Pantovčak. Preko puta nas živjele su djevojke Ivana, Neda, Tamara i Nataša. Nismo znali podsjeća li nas taj naš odnos više na seriju Bitange i princeze ili Zauvijek susjedi . Nismo bili sigurni za koju bismo se odlučili, ali da je bila humoristična, u to smo sigurni. Priča o stanarima susjednih kuća više me podsjeća na triler. Kako samo studenti znaju i umiju zamislili smo si koje sve životne uloge igraju. Tako smo pretpostavili da je jedan od njih podzemlje grada, te da njegova supruga i nema baš vele veze s njim. Gara, mlada djevojka preko puta nas, prema našoj pretpostavci je bila studentica kojoj fakultet i nije jača strana. Stanodavca smo često poželjeli u društvu, ali ga nikada nismo pozvali. Cimeri i ja međusobno smo se darivali domaćim životinjama. Sve je počelo s dolaskom hrčka Nebojše. Dobio sam ga za 21. rođendan. Bio je u kavezu, a jed

Već sam ranije pisao o tomu kako je  živjeti u Betlehemu . "Betlehem", Caritasova radionica za osobe s posebnim potrebama u Čapljini u siječnju iduće godine proslavit će peti rođendan. Korisnici i instruktori raduju se božićnim blagdanima i zasluženom odmoru, ali nestrpljivo očekuju i proslavu rođendana. Kako i priliči ljubaznim domaćinima pozvat će drage prijatelje, volontere i donatore, ali i nas iz drugog biblijskog mjesta - Betanije. Bit će to, ako Bog da, prava fešta. Već vidim Leonardove ruke u zraku, Ivanov i Marinin ples. Igor će na plesni podij pozvati Marinu. Josip će se smiješiti. Sanja će gledati kroz prozor tko sve dolazi od uzvanika. Kristijan i Marija će promatrati događaj iz svojih kolica. Marija i Marijana će sjediti jedna pored druge, a Ana će poželjeti asistirati Tihani. Ivan će upravo instruktorici Tihani reći da je najljepša, ali čim se okrene prema nekoj gošći već će ta postati najljepša. Zapravo, naša fešta ni po čemu se ne će razlikovati od obič