Crne predstave
Ima nešto u čovjeku što ga vuče na dno. Kao da uživa dole u tome blatu. Nažalost, svi znamo tko je u blatu na svome terenu. Kako vrijeme odmiče može se primijetiti sve veće nezadovoljstvo među ljudima. Svih dobnih i statusnih skupina. I muško i žensko. Ništa ne valja i to je to. Istina, puno toga nije idealno, ali i idealnost je kao i većina drugih - relativan pojam. Upravo to nam daje prostora da na stvari ne gledamo samo kao na crne. Ako nisu izrazito bijele onda bi bilo dobro da u njima pokušamo naći barem malo sivila. Ma kakvo sivilo, ono je negdje na sredini, nije na dnu. Na dnu su priče i teme. Jučer sam na Radiju najavljivao događaj u Mostaru. Dječji vrtići su organizirali tribinu za roditelje kako bi ih upoznali s infektivnim bolestima i adekvatnom primjenom antibiotika. Sve gratis. Ali - nijedan roditelj se nije pojavio. Isti ti roditelji se konstantno žale da vrtići i ne znaju ništa drugo nego musti novac od njih, a eto, djeca su im ionako tamo slabo „napitana“.