Škrtice

Školski drug iz osnovne škole i ja pronašli smo se na prvoj godini fakulteta. Obnovili smo prijateljstvo, a treći član družine je njegov drug iz srednje škole. Društvo se uskoro proširilo za još dvojicu članova. Stanke između predavanja koristili smo za kave na Starom Veležovom u Mostaru. Nije se gledalo tko će kada platiti turu pića, nekako je sve išlo spontano - kako bi tko imao novca u tome trenutku. Doduše, bilo je onih poznatih hercegovačkih situacija u kojima bismo se naguravali tko će platiti. Nikada se nitko od nas nije dovodio u situaciju  "izvlačenja".

Promjenu je unio šesti član, kolega koji je dobro promotrio naše postupke i uvukao se u društvo poput miša koji iz rupe uđe u dnevni boravak. Plaća prvi, pa drugi, treći, četvrti, peti pa opet sve ispočetka. Šestog nigdje. Interno bismo to komentirali, ali nitko se nije usudio pokazati novome članu društva da nam to smeta. Slijedi nastup crne ovce. Pozivam osoblje u jednome fast food-u da naplati. Konobar me pita: "Što ću naplatiti?" Odgovaram: "Ovih pet porcija, samo ne onu koleginu!" Konobar je uzeo prvo novac iz mojih ruku, a potom ga je pozvao i zbunjeni kolega koji mu je u šaku uvalio kovanice kako bi platio svoj račun. Uskoro nakon ove scene društvo je ponovno spalo na pet članova i kao takvo trajalo je sve do završetka fakulteta.

Jesu li vam poznata ona proširena društva u kojima se doslovno ne zna ni tko pije ni tko plaća? Meni jesu. Ne volim ih. Tu su prijatelji prijatelja i njihovi prijatelji. Jednu novu godinu je tako čekalo nas preko desetero. Kada si student nemaš novca na bacanje, ali opet se pripremiš da ti nakon što platiš ulaznicu u disco ostane novca za par tura pića. Studenti su bila i dvojica prijatelja od prijatelja moga prijatelja. Pozornost mi ne privlači pjevač na pozornici nego njihove limenke Red Bull-a. Ne, pozornost mi nisu privukli njihovi novčanici. Nisu ni mogli. Te ih večeri nije nitko vidio. Napijte se, dao Bog da i krila dobijete! Baš kao na reklami.

Nedavno mi dvije mlade žene prepričavaju postupak zajedničkog nam poznanika. Sjedile su na kavi u kafiću, a kada je on ušao u isti prostor pozvale su ga da im se pridruži. Prihvatio je ponudu. Popio je piće, malo s njima popričao, a onda je pošao. Ljubazno se  zahvalio na pozivu, ali i na kavi jer je elegantno prepustio damama da plate. Koji muškarac! A gledam ga nedavno u hotelu kako ispija crno vino. Sam. Nije mu žao platiti samome sebi turu, ali zašto bi počastio dame. Vjerojatno mu je dobro u svome svijetu. Nadam se da jest.

Škrtost predstavlja svojevrsnu ograničenost, strah, nemir. Strahuješ da ne bi ostao bez novca, a taj strah ti unese nemir u cijelo biće. Škrtice ne prestaju to biti kada im se poprave financijske prilike. Za njih su to i dalje neprilike te se njihov strah za budućnost još više povećava. Ne kažem da je rasipnost dobra, naprotiv. Težnja prema umjerenosti je najbolje rješenje. Zapravo, umjerena rasipnost je najbolja. To su trenutci u kojima uživaš u društvu ljudi koji ne gledaju na čemu si pokušao uštedjeti, nego po ponuđenom sadržaju na stolu, a prije svega po zadovoljnom licu procjenjuju da držiš do njih. A kako i ne bi kada si i ti isto doživio (k)od njih. Hvala Bogu, škrtice smo izbacili iz igre. Ako se neke nove uvuku, isto će im biti. Barem što se mene tiče.