Naoko trivijalna pojava

Ovih dana pročitao sam roman Britanski Ambasador autora Michaela Shea-e. U knjizi autor otkriva green-room političke pozornice, posebice u anglo-američkom odnosu. Martin Miler je srednoviječni britanac, priznati političar koji svojim vezama, ali najviše svojim kompetencijama postaje predstavnik Njezina Veličanstva u SAD-u. Roman, osim što donosi razne razgovore iz lobi prostorija, čitatelja podsjeća na prolazne stvari kojima karijeristi često daju najviše vremena i prostora. Naime, na vrhuncu političkoga uspjeha glavnome junaku sin biva ranjen, žena počini samoubojstvo. Međutim, on ne daje emotivnome da nadvlada racionalno. Ipak obnaša tu dužnost sve dok se u krojenju novih odnosa nije izbrisalo njegovo ime. Nastupa njegov ljudski pad kojega mu je osigurala kćer njegovog prijatelja iz mladosti, Norvežanka koja je iz više izvora dobila informaciju kako je Miler kriv za ubojstvo njezina oca, koji se bavio špijuniranjem. Uglavnom, Shea nas upozorava: Kako isplanirati život.

˝Čovjekova sreća trajni je razvoj želje od jednoga predmeta prema drugome, pri čemu je postizanje prethodnoga samo stanica na putu prema sljedećem.˝ Thomas Hobbes Ovaj britanski politički filozof, koji je razradio i pojam etičkoga egoizma, potpuno otvoreno govori o ostvarivanju ljudske sreće. Hobbes će kazati i kako sam život nije drugo do kretanje i nikada ne može biti bez želje. U želji da se stekne poslovna sreća, ali i u nužnosti kretanja, djelatnici u struci odnosa s javnošću prate recentna tehnička otkrića kako bi izvršili svoj odnos s ciljnim javnostima. Upravo kako reče Hobbes, kreću se i prilagođavaju novim reformacijama. Jedan od tih otkrića je društvena mreža Facebook. Dvije godine sam bio aktivan član ove društvene obitelji i nerijetko sam imao poziv za praćenje raznih manifestacija, uključivanje u svakojake grupe, kao što su pristizali i pozivi za prijeteljstva s pojedinim kandidatima na relevantne političke dužnosti. Neke sam prihvatio, druge, rijetko bi se dogodilo, ne.

˝Cilj bez postavljenog roka, samo je san˝ (Dave Durand, Upravljanje vremenom za katolike, Verbum, Split 2004.) Vodeći se ovom rečenicom rekoh si: Nema cilja ako ga ne definiraš. Koliko puta ne analiziramo svoje mogućnosti, a ako pomislimo kako smo moćni, pomisao ostane samo san, a nikada java. Koliki problemi vječno ostaju problemi jer smo preinertni u našim aktivnostima. Svoje obveze guramo pod tepih. A ako nemamo tepih, onda nađemo neku sofu. Pod stolicu ne, jer bit će vidljivo. Svjedok sam svoje neustrajnosti i permisivnosti. Kao i istih negativnosti mojih kolega ili članova obitelji. No, dosta lamentiranja, danas sam odlučio poslušati jednog od najvećih komunikatora, blagopokojnog papu Ivana Pavla II. Reče: Ne bojte se! Pokušat ću ga poslušati, jer sutra će me (nas) već ubaciti u mlin raznoraznih mašinerija koje ne mare za naša znanja, namjere ili pretenzije. Neki dan jedan kolega napisa: U mojoj firmi PR još znači Piši Ručno. Netko od komentatora te rečenice reče da je b