Naoko trivijalna pojava

Krajem rujna 2003. imao sam skoro godinu dana staža za volanom. Vozao sam očev Mercedes, kojega vozim još i danas. Nedavno je ˝pao sustav˝, ali je otac još u prilici pomoći pa je sustav i podignut. Opet je u voznom stanju. Toga 30. rujna po Hercegovini sam, naravno bez očeva znanja, vozao svoju srednjoškolsku raju. Njih troje i ja. Nisam bio u alkohliziranome stanju, ali sam ipak bio opijen. Ni u jednom dijelu ˝ponosne moje zemlje˝ na um mi nije palo Nikicino upozorenje izrečeno mnogo puta od dobitka vozačke: ˝Ante, još si nevješt, polako!˝ Kad smo došli u Čapljinu, idući od staroga mosta prema robnoj kući, obuzela me ideja o naglom skretanju nadesno kod poštine zgrade. Odjednom je automobil bio uzgor, suvozači i ja zaprepašteni, a ispod nas prometni znak STOP. Stojeći tako, naglo su mi prošle očeve riječi kroz glavu. Ali, trenutak nije za razmišljanje, već za akciju. Izvukli smo se vanka, a u vrlo kratkom vremenu bili smo poput glumaca koji scenu izvode pred prepunim amfiteatrom. Čapl

Zoološki vrt u Bronxu za Valentinovo ima posebnu ponudu - za malu donaciju od 10 dolara možete nazvati jednog žohara imenom vaše voljene osobe. Tijekom prva 24 sata od objavljivanja ponude javilo se više od 1000 osoba koje žele kupiti pravo da jednom od madagaskarskih žohara na odjelu za kukce mogu dati ime. Nakon uplate 10 dolara zoološki vrt izdaje posebnu potvrdu na kojoj piše da jedan od kukaca nosi ime darovane osobe. Novac od donacija bit će uplaćen posebnoj zakladi za zaštitu biljnog i životinjskog svijeta na Madagaskaru. Mislim se, koliko su nadjenitelji imena žoharima mislili na zaštitu biljnog svijeta? A vjerojatno jesu, zašto bi onako badava kupovali. Naime, da imam priliku i ja bih jednome postao kumom, jer bih tako dao do znanja mojoj partnerici da mislim na njezinu buduću profesiju (Ekologija). Znam, shvatila bi da je u pitanju moja dobra namjera kako bi se zaštitile nevine životinje na Madagaskaru. Do Valentinova su još dva dana. Novac sam usuo u poprava

Dva muškarca opljačkala su poštu Europskog parlamenta u Bruxellesu, samo nekoliko stotina metara od mjesta gdje se održavao summit čelnika 27 zemalja EU. Ova vijest me sinoć žestoko nasmijala. Pomislih: ˝Pa i tamo svatko o svom poslu!˝ I naša zbiljnost je ista. Takav način življenja uglavnom se uvukao u sve krajeve modernog svijeta. Pravilo ˝Živi za sebe˝ uguralo se i u početne jedinice našeg društva, u obitelji. Isti dan je bio pokop filantropu i rođendan narcisu. Nekada su se svi okupljali oko ognjišta, grijali se na istoj vatri, jeli iz jedne drvene kašike. Moderne pošasti učinile su svoje. Prigrlili smo s leđa modernu Europu misleći da je zatvorenost jednih prema drugima zastupljena i tamo. Ali, ne mora značiti. Krajem prošle godine boravio sam nekoliko dana u Austriji. U pokrajini Linz u mjestu St. Marien. Selo. Okupljanja mještana u župnoj kući, zajednički rad, radost životu i smijanje banalnim temama vratili su me unatrag 12 godina. Sjetio sam se opuštenosti u ozračjima