Deset godina veze

Prije deset godina na vrhu velikih stepenica u Mostaru što vode na Bijeli Brijeg "pošli" smo moja djevojka i ja. Kamo? U nepoznato, kakvi su zapravo svi početci. Danas, točno deset godina nakon toga dana, ona je majka moga djeteta, a ušli smo i u petu godinu braka.

Bili su kasni večernji sati. Oko 23 sata, baš koliko je i sada. Rekao sam svome cimeru, danas vjenčanome kumu, da je ishod situacije pozitivan, a on je bio radostan zbog toga, pogotovo što me je u pripremi uglavnom savjetovao: "Be cold like ice!" Tada je moja nova cura nastavila pisati sms-ove. Pisala bi do jutra, a evo je sada već sat vremena hrče na desnoj strani bračnog kreveta. San joj nije čvrst, u oprezu je zbog kćeri koja se konstantno prevrće po krevetiću.

Kad se samo sjetim koliko se novca potrošilo na sms poruke, a danas se samo "prikačiš" na bežični i nastaviš, volj'te Facebook, volj'te Viber. I ovo je realni pokazatelj kako je dosta godina prošlo od našega polaska do danas. Pamtimo samo lijepe trenutke, kako prevedene nasamo, tako i one u društvu nama dragih osoba. Pamtimo naše vjenčanje koje je jako dobra podloga za triler te u sjećanju na taj dan nosimo riječi izgovorene u crkvi, a na ruci vere s ispisanom rečenicom pjesme s prvoga plesa: nema mi do tebe nikoga. 

Tko se više sjeća razmirica iz dana veze. Tko priča o dva prekida koji su se dogodili misleći kako smo prerazličiti karakteri. Prekidi su nas koštali, ali bi profitirali kafići u kojima bismo satima pili kave razgovarajući i pitajući se jesmo li ispravno postupili. Da, baš tih dana prekida svakodnevno bismo pili kavu, a u danima veze par puta tjedno. Mladost - ludost.

Sada ne prekidamo, a i ne ćemo dok jedno od nas ne odnesu u grob, tako smo obećali Bogu i sebi samima prije četiri godine i dan manje od četiri mjeseca. Pijemo svaki dan kavu, ali ne u kafiću, već kod kuće. Dok ona uzbudljive večernje izlaske mijenja s peglanjem odjeće, ja duge šetnje s cimerima mijenjam šetnjom s malenom. Sve u svoje vrijeme. 

Svađamo li se? Eto, nismo! Kao ni drugi bračni parovi. Da nije svađe, ni pomirba ne bi bila tako slatka. Da je vremena, bilo bi više i mira i svađe, ovako se i ne viđamo previše. Posao, obitelj, dijete... Da je vremena bila bi danas i torta i ruže, ali ne hodamo da se trebamo dokazivati. Dokazivanje je počelo na današnji dan prije deset godina, a čini mi se da je davno završilo. Moram tekst privesti kraju. Hrkanje moje supruge predalo je smjenu galami: "Gasi to, probudit ćeš Mihaelu. Hoćeš li ti s njom onda sijeliti?"