Baba na peronu
Zavukao sam se pod duboku hladovinu i čekao autobus. Došao je točno na vrijeme, par minuta prije polaska za Mostar. Desetak mladih, omladine, mladeži, kako već hoćete, čekalo je isti autobus. Dok sam se izvlačio iz svoje duboke hladovine, ugledao sam ih kako su se sjatili i dočepali se autobuskih vrata kao strvinari ostataka kokošiju iz obližnje pilićare. Bile su tu još dvije srednjovječne žene koje se, baš poput mene, nisu ni trudile navrat-nanos utrpati u autobus. A zadnja u redu je bila jedna mršava gospođa u poodmaklim životnim godinama. Ova s fotografije kojoj sam namjerno nadjenuo ime "Baba na peronu". Dok se mladež, po onoj Thomasa Hobbesa da je čovjek čovjeku vuk, jedno preko drugog trpaju u autobus, taxi dovozi teže pokretnu gospođu. Gledajući ju, mislio sam da će doživjeti istu sudbinu kao Baba s perona, da će one ući zadnje, ne računajući mene. Podrazumijeva se da ću pustiti starije od sebe, em su me ćaća i mater nešto naučili, em sam ovo odlučio kritički zabiljež