Naoko trivijalna pojava

Nedavno sam ostavio auto na popravku kod majstora. Majstor živi na vrhu naselja, a naša kuća je u sredini. Pješačio sam nekih pola kilometra. Pogled mi je netremice odlazio na uređene, a poneki nisu bili ni uređeni, vrtove nepoznatih susjeda. Ono što mi je najviše zapelo za oko su brojna stabla mandarina. I ništa ne bi bilo neobično da u sredini prosinca ta stabla nisu puna plodova. Sjetih se one ma(slina)ndarina je neobrana. Dolaskom na dio veće ulice gdje se križa s našom uličicom, s rukama na leđima, susredoh prvoga susjeda: "Gledam jesi li ti pješke ili me oči varaju?" - izusti poluzaje.....ski. "Ja sam!" - rekoh s ponosom. Još mu ispričah ovo s mandarina. Ili nije shvatio što sam htio reći, ili se pravio lud... Nije mi ni bitno, ja sam shvatio. Danas je već treći dan kako ležim u kući poklopljen nekim čudnim virusom koji, ne da podiže, nego spušta tjelesnu temperaturu.  S obzirom da su Mihaela i Tea navalile ići rolati na igralište, navukoh jaknu i kapuljaču i

Nisam neki izjelica, a ni gurmen. Iako bi neki pomislili da je to sinonim, nije. To mi je jako lijepo objasnio pok. prof. Marko Vasilj tijekom pohađanja ortoepijskih vježaba za formiranje glasa na radiju Mir Međugorje. Govorio je: "Gurman uživa u hrani i jede svašta umjereno, a izjelica može jesti samo jedno i puno toga!" Dakle, više bih mogao biti smješten u kategoriju gurmena, nego izjelica. Nastade tako čitav ovaj dugi uvod kao pozdrav jednoj deliciji koja je desetljećima othranjivala moje, kako ćaću i mater, babe i djedove, tako sestre pa i mene. Njegovo Veličanstvo, Kupus!  Ispravnije bi ga/je bilo zvati raštika, ali tako ti ga je to u nas, nelogično. Baš kao što je i kornjača nama žaba, tako nam je i raštika -  kupus. Ne možeš to ti lako promijeniti. Ako te u školi ili u svijetu u poduče da to nije ispravno, kada se vrneš u kamenito tlo, opet raštika postane kupus.  No, hajdemo napokon kupusu!  Uz pravilno čuvanje, kaže wikipedia, sjeme može zadržati klijavost do pet go

Zavukao sam se pod duboku hladovinu i čekao autobus. Došao je točno na vrijeme, par minuta prije polaska za Mostar. Desetak mladih, omladine, mladeži, kako već hoćete, čekalo je isti autobus. Dok sam se izvlačio iz svoje duboke hladovine, ugledao sam ih kako su se sjatili i dočepali se autobuskih vrata kao strvinari ostataka kokošiju iz obližnje pilićare. Bile su tu još dvije srednjovječne žene koje se, baš poput mene, nisu ni trudile navrat-nanos utrpati u autobus. A zadnja u redu je bila jedna mršava gospođa u poodmaklim životnim godinama. Ova s fotografije kojoj sam namjerno nadjenuo ime "Baba na peronu".  Dok se mladež, po onoj Thomasa Hobbesa da je čovjek čovjeku vuk, jedno preko drugog trpaju u autobus, taxi dovozi teže pokretnu gospođu. Gledajući ju, mislio sam da će doživjeti istu sudbinu kao Baba s perona, da će one ući zadnje, ne računajući mene. Podrazumijeva se da ću pustiti starije od sebe, em su me ćaća i mater nešto naučili, em sam ovo odlučio kritički zabiljež

Iz generacije sam koja je u školu išle pješke. Jednu relaciju. Ne, nisam od onih roditelja koji svome djetetu laže da sam se patio po trnju i kamenju i tako stekao svoju prvu diplomu. Mi smo išli pješke od Rampe do Sela. Nekih kilometar. Do Gornjeg Sela dva. Uzbrdo kad se ide prema kući, a nizbrdo na putu do škole.  Rijetko se događalo da se bus pokvari pa bismo morali na nogama ići iz Hutova do Zelenikovca. Ni to nam nije teško padalo, u nedostatku zanimljivih sadržaja, sve bismo shvaćali i prihvaćali kao pravu avanturu. I da, neizbježno je bilo napiti se u Zorke vode iz limene kove. I onda svakome nazvati "Faljen Isus" dokle ima kuća, dakle do Pilićare.  U ovim redovitim putovanjima od škole kombi bi nas iskrcao na Rampi, a onda brže-bolje uza stranu. I nedugo nakon izlaska iz kombija krenuli bismo u ostvarenje dva dnevna zadataka koje, iz današnje perspektive gledano, ne mogu shvatiti. Prvi je da bismo sjeli kako bismo počinuli odmah nekih stotinjak metara od mjesta gdje b

Pregršt obveza je bilo tijekom prosinca u pripremi promocije knjige u Čapljini. One sitne, višednevne finese su poprimale konačan izgled dva-tri dana ranije i na sam dan promocije. Tek u podne sam shvatio da je možda previše zamisli, a premalo vremena. Međutim, jedan naručeni i drugi nenaručeni prijatelj su odradili sve logističke zadatke. Garnitura postavljena, slike zakačene, ozvučenje uštimano. I sve je, kako inače i biva, ipak dobro prošlo. Dva sata prije početka programa sam otišao kući na tuširanje i dotjerivanje. Finalno oblačenje sakoa kao da mi je skinulo mrenu s očiju koju sam, očigledno, imao par dana ranije kad sam ga kupovao u Mostaru. Zbog mrene, zbog žurbe ili nečega trećega tada nisam primijetio da je sako za broj ili par brojeva manji od onoga koji bi meni odgovarao. I, šta ćemo sad? Kasno mi je do Mostara. Nemam vremena, ali ni eneregije. Kao što to inače činim u životu, a spreman sam i uzvratiti, zovem upomoć. Pišem kolegici da provjeri može li preuzeti novi sako, a

Životni tempo često nas "stisne uza zid". Na putu do toga zida, odnosno od zida do ostalih dnevnih destinacija imamo bezbroj zadataka. Poslovni, privatni, zamorni i zabavni. Uglavnom, iz dana u dan ih je sve više. I nemali broj puta nam se dogodi gubljenje stvari. Sjećam se da sam i ranije, u djetinjstvu, često gubio stvari. Igračke, školski pribor ili nešto treće. Maher u pronalasku je najčešće bila pokojna baba. Ona bi se prekrstila, zazvala svetog Antu i njih dvoje bi svaki put pronašli izgubljeno. Prošlogodišnji ozbiljni gubitak bio je na dan vjenčanja moga sestrića. Zapravo, spoznaja o gubitku je stigla tek sutradan. ("Jabuka" je bila u džepu, Bogu hvala :)) Dobro je da na dan vjenčanja, kao stari svat uopće nisam znao da je novčanik već bio izgubljen. Da sam znao, htio ne htio, bio bih ne stari, nego tužni svat. Uglavnom, nakon što su nanovo izvađeni svi dokumenti, novčanik sam pronašao pola godine kasnije. Ni manje ni više, nego u automobilskoj ladici. Poslje

Neočekivani susreti s raznim vrstama ljudi znaju nam poslati isto tako razne poruke. Moja nova poruka se očituje u liku i djelu gospođe Željke. Njegovateljica je u jednom staračkom domu u koji sam došao snimati kućnog ljubimca, psa. Nakon izvršenja primarnog zadatka ovaj drugi je došao sasvim spontano. "Idemo do podruma da snimimo Željku i (re)kreativnu radionicu" reče voditeljica doma. "E, da. To bi bilo super!", dometnu socijalna radnica. Silazio sam prema podrumu, da budem iskren, i umoran od putovanja od Zagreba, ali i opterećen spoznajom zbog nekih novih situacija na jednome od mojih radnih mjesta.  A onda u podrumu - restart sustava. U sredini Željka, a oko nje dvadesetak starijih osoba, korisnika doma. Čini mi se, dvojica muškaraca, a većina žena. Od ukupnog broja, tek par njih pokretni. Željka svojim glasnim i britkim, a tako jednostavnim i toplim glasom započe: "Hajmo, ruke gore, beri grožđe. Hajmo sada dolje, čupaj travu! Hajmo, glavu desno pa glavu l

Priprema prve jutarnje kave je najbolja asocijacija na nju. Em je i sama voljela ovaj napitak, em ga je iznosila pred sve svoje goste. Za sebe ne mogu reći da sam bio gost. Ponekad me čuvala kao dijete. Sjećam se duge šipke koju bih zavezao pređom i vukao po njihovu dvorištu igravši se izgona krava na pašu. Posebno traumatično joj je bilo iskustvo kada sam se na ognjištu opekao. "Dijete drago, ne diraj, bi'će svašta!", upozori me majčinski.  A dijete 'ko dijete, tamo, ovamo i eto ti plika na jednome od prstiju. Nakon što je prošla prijava mojim roditeljima samo s polusmijehom i poluosudom dobaci:  "E, glavo zelena!"  Bili smo kao jedna obitelj. Evo i jutros je vidim s par jaja u rukama, tek ispod kokošju. A čujem je i da glasno prosvjeduje dok joj mater daje nešto što joj je kupila u trgovini. Dati sve iz ruke, a primiti u svoje - na sve muke.  Moja pokojna baba je birala društvo. Kada bi pojedine žene dolazile u goste, a kako nam je kuća na vrhu sela, imala