Naoko trivijalna pojava

Ne sjećam se bistro rata. Sjećam se vojnika, sjećam se muškaraca iz našega sela koji bi ponekad navratili u podrum moga krštenoga kuma Ivana gdje je cijelo selo bilo u skloništu. Mislim da smo svi bili na tome mjestu jer je jedino iznad toga podruma bila salivena betonska ploča. Kroz maglu vidim sestre i susjede koje su između granatiranja smogle snage otići i skupljati gelere. Da, vidim mamu i njihovu majku koje su ih zbog toga žestoko napale. Sjećam se i bijeloga autobusa, igračke koju smo prijatelj Mato i ja dobili od jednoga vojnika. Nije nas bilo vele briga što će biti s vojnicima na prvoj crti obrane, ali smo se itekako uznemirili kada nam je u igri autobus pobjegao u podrumski odvod. Nikada ga nismo izvadili. Kasnije smo rekli da su njegovi putnici izvadili bespovratnu kartu. Naše selo je bilo i ostalo neosvojeno. Pripadnici tzv. JNA bili su u susjednom Dobrom Dolu, ali ne i na Zelenikovcu. Obranili su ga naši očevi i ostali pripadnici HVO-a i HV-a. Strepila je pokojna su

Nakon Domovinskoga rata u mome rodnome selu često je dolazilo do nestanka električne energije. Odmah nakon dolaska mračnog prekrivača dali bismo se u potragu za svijećama koje bi se nalazile ili u ormaru na kojem je stajao televizor ili na visećem ormariću u kuhinji. Kasnije, kada su ti nestanci postali baš učestali svijeća bi bila odmah negdje nadomak ruke. Nekada je zapali šibicom, nekada upaljačem, a nekada plamenom u šporetu (peći). Prva rečenica koju bi netko od ukućana uputio bila je: "Tek sada vidimo koliko nam struja znači, a da toga nismo ni svjesni!" Nakon toga, stjerani u kut, počeli bismo razgovarati jedni s drugima. Tada su bile popularne televizijske emisije poput Sedma noć, Kolo sreće itd., a o Dnevniku i Vremenskoj prognozi da i ne govorim tako da smo predavši njima svu svoju pozornost premalo iste, odnosno skoro nimalo, davali našim ukućanima. E, nestanak struje bi promijenio ploču. Roditelji i baka bi nam počeli prepričavati svoje doživljaje iz ml

Ima nešto u čovjeku što ga vuče na dno. Kao da uživa dole u tome blatu. Nažalost, svi znamo tko je u blatu na svome terenu. Kako vrijeme odmiče može se primijetiti sve veće nezadovoljstvo među ljudima. Svih dobnih i statusnih skupina. I muško i žensko. Ništa ne valja i to je to. Istina, puno toga nije idealno, ali i idealnost je kao i većina drugih - relativan pojam. Upravo to nam daje prostora da na stvari ne gledamo samo kao na crne. Ako nisu izrazito bijele onda bi bilo dobro da u njima pokušamo naći barem malo sivila. Ma kakvo sivilo, ono je negdje na sredini, nije na dnu. Na dnu su priče i teme. Jučer sam na Radiju najavljivao događaj u Mostaru. Dječji vrtići su organizirali tribinu za roditelje kako bi ih upoznali s infektivnim bolestima i adekvatnom primjenom antibiotika. Sve gratis. Ali - nijedan roditelj se nije pojavio. Isti ti roditelji se konstantno žale da vrtići i ne znaju ništa drugo nego musti novac od njih, a eto, djeca su im ionako tamo slabo „napitana“.  

Kažu da se bolje „dobro gledati“ sa susjedom, nego s bratom. Valjda, ako ti brat nije susjed. Naša kćer, kada se želi igrati sa susjedom Janjom djedu kaže: „Hajmo kod košmije Gige!“ Grgo je Janjin suprug. I hajde ne odvedi ju, eto ti problema. Ako se vrati jednom stranom ulice od jedne susjede dobije bombone, a ako pak odaberu drugu stranu, od susjede čija je kuća locirana na toj strani dobiju dvije, tri bananice. Sve utržila kod košmija. Danas smo se nekako udaljili jedni od drugih. Dosta svakome i svojih u kući, da ne kažem i sebe sama. Još mi trebaju naklapanja sa susjedima. Lijepi, kažu, stan. Niti koga vidiš niti moraš izustiti ova tri slova - bok ili ćao. Ali i kada si u kući, isto činiš. Brže bolje iz auta da te ne bi tko vidio. Tek tu i tamo ne umakneš susjedi s prozora. Sutradan se ne provuče ni ona jer ju uočiš dok sjediš ispred svoje kuće. Onda si mahnete. Zabilježeno javljanje. Prije dvadesetak godina u mome rodnome selu nismo znali što je privatnost. Susjedi su sl

Kažu da onaj jedan mladoženja nije imao vremena popiti kavu s prijateljem pa mu je fotografirao pozivnicu za svoje skoro vjenčanje i fotografiju mu poslao preko Vibera s opisom: oprosti, gužva mi je, može li ovako? Primatelj poruke pronađe u novčaniku 100 KM, fotografira ih i vrati svome starome drugu fotku s opisom: i meni će biti gužva pa se nadam da može i ovako. Stiglo ljeto, stigla vjenčanja. Sjednemo s pojedincima kojima je to glavna tema. Priča ti ona da će ići sama, on će čuvati dijete, a vala im je i zagužvalo, ovoga ljeta moraju na šest mjesta. Eto, jedan vikend imaju svadbu i u subotu i u nedjelju. Nema, zaustavio se svijet jer se oni trebaju organizirati. Gospođe i gospodo, udane i oženjeni! Bi li mogli malo vratiti kasetu ili DVD s vašega vjenčanja? A ako niste imali snimatelja onda bacite pogled na vaše fotografije s pira. Kada za to pronađete vremena ugledat ćete brojna lica koja vam sada stvaraju nervozu jer biste uskoro trebali zamijeniti mjesta. Ma, s nekima

Negdje sam pročitao ovu misao: "Iz posla se može stvoriti divno prijateljstvo, ali na prijateljstvu ne gradite posao". Prije pisanja teksta pokušao sam pronaći autora, ali nisam uspio. Tko god da je ovo izrekao s tom osobom se slažem u potpunosti. Pred svima nama često se nađu izazovi ove vrste. Posao ovaj, posao onaj - prilika ovdje, prilika ondje. Ući sam ili s nekim, a posebno s prijateljem pitanje je sada. Već sam isticao na ovome blogu kako nastojim učiti na tuđim greškama. Naslušao sam se priča iz, ne baš tako daleke, poslovne prošlosti moga oca: kupi frezu na pola s jednim, traktor na pola s drugim, plug napola s trećim... Imaš frezu, traktor i plug, a zapravo nemaš ni prvo ni drugo ni treće. Treba tebi freza, a baš taj dan zatreba i susjedu. Jadnom čovjeku potreba za traktorom, ali baš taj dan si i ti trebao ići u polje po sijeno. Moji privatni i poslovni odnosi nisu u poljoprivredi. Za sada. Spomenuti odnosi su na nekim drugim područjima na kojima se iz posl

Adam. Prvi čovjek, Evin muž. Navela ga Eva na grijeh. Pojeo jabuku. Bog ih izbacio iz Edena. Pravedna odluka. Adam. Dječak s Downovim sindromom o kojemu se ovih dana piše na dugo i široko. Svećenik, kažu, ode u mirovinu. Neka ide, neka moli Boga za se, za Adama, Adamovu obitelj i Katoličku Crkvu. Za vođenje župe, po svemu sudeći, nije bio. Dobivena pravda i u slučaju ovoga Adama. E sada. Kako je lijepo vidjeti brigu cijele nacije o Adamu. Lijevo orijentirani portali u Lijepoj našoj i njihova vjerna publika uživaju u ovome slučaju. Naime, napokon imaju "dokaz" da je Crkva zla. Eto taj svećenik, predstavnik Katoličke Crkve slomio je srce Adamovo, mamino, ali i njihovo. Eto, baš oni redovito nastoje senzibilizirati javnost o stanju ove populacije. Tko ih prati zna što oni objavljuju. Nema čega nema, od mace do cuke, ali nekih drugih Adama nema. Ni njihovih mama. Da se razumijemo, većina nas voli i mace i cuke, ali čovjeka ipak više. Kako je lijepo što se sve ovo dogodil

Svoj prvi bicikl dobio sam na dar od krizmanog kuma i to prilično kasno - po završetku prvog razreda srednje škole. Prije toga imao sam željeznu trokolicu koju je tata proizveo u svojoj garaži. Bilo je to simpatično prijevozno sredstvo dok bih se puštao niz najveću ulicu u svome selu, ali je bila doslovno teret kada bih istu morao nositi na leđima uz ulicu. Stoga, kada je u moje ruke stigao bicikl s brzinama bio je to preporod. Osim kratkih seoskih relacija toga ljeta, 2000. godine, odvozio sam prvu malo ozbiljniju relaciju. Naime, roditelji su pošli kod sestre u selo udaljeno od našega nekih 17-ak kilometara. Odbio sam poziv da idem s njima, a sve s jednom namjerom - uputiti se odmah za njima. Da sam im rekao što planiram ne bih ni postigao cilj. Pokojnoj baki sam rekao da se idem vozati na prugu te da ću se brzo vratiti. Da sam i njoj iznio namjere vjerojatno bih joj od brige skratio život za osam godina. Vozio sam nekih desetak kilometara starom Ćirinom trasom koja je dan

"Osoba koju ste nazvali trenutno nije dostupna. Pokušajte kasnije". Koliko ste samo puta čuli ovu rečenicu iz usta spikera raznih mobilnih operatera? Neke osobe biste naknadno dozvali, a neke bi vam vječno ostale nedostupne. Pojedinci su sami po sebi nedostupni, što svojom facijalnom ekspresijom, što tek pokojom izgovorenom riječju ili rečenicom. Jednom prilikom mi stranka na poslu priča kako je od nekih tamo čula da imam namrgođenu facu, a ona me, kao, opravdavala i rekla je svojim sugovornicima da zapravo nisam takav. Shvatih to kao kritiku i pokušah svoje lice osvježiti češćim i srdačnijim osmijesima. Čisto radi raje, a kasnije kada pogledaš fotografije shvatiš da je to bio dobar potez i radi svojih potomaka da ne bi rekli: "A jest nam ovaj pradjed bio namrgođen". Upravo namrgođene osobe su često i nedostupne. U mrakačama svojih jazbina uživaju u uskim krugovima svojih miljenika trenirajući strogoću i nepristupačnost. Doduše, takvima i ne treba previše

Dosta putovanja je iza mene. Na svakome od njih ponešto sam izgubio. Prvo putovanje bilo je ono na kraju osmoga razreda. I dok su prijatelji u svoju memoriju zaključavali prekrasne slapove s Plitvica ja sam otključao vrata stresu. Izgubio sam sestrin kožni ruksak. Eh, da mi je današnju pamet ne bih se brinuo. I na putovanje s kojega sam se upravo vratio nosio sam ruksak iste sestre. Darovala mi ga je, a ne posudila. Nisam ga izgubio. Na srednjoškolskom, apsolventskom i nekim drugim putovanjima gubio sam fotoaparate, filmove za razvijanje fotografija, majice, parfeme, suvenire... Već na samome polasku u Slovačku čvrsto sam odlučio i na ovome putovanju nešto izgubiti. Uspjelo mi je. U ovome tekstu ne ću pisati o službenom dijelu, o nastupima i nastavku kontakata što ih Družina koja me vodila na putovanje njeguje već desetljeće i pol. Kako su dobri doma, tako su dobri i u gostima. Suvišno je pisati o njihovoj profesionalnosti pa ću pisati o nečem drugom. Već sam negdje osta

Nadam se da nikada ne ću doći u situaciju da ne mogu zaspati. Često čujem od starijih osoba da noćas nisu oka sklopili . Često upravo njih uhvatim u slatkom spavanju, čak štoviše i u hrkanju. Dok sam kao momak dolazio iz grada u sitne noćne sate pa se prijavljivao da sam stigao živ i zdrav svoje roditelje, posebno majku, uhvatio bih u tvrdom snu, a onda bi ujutro počela pričati o nesklopljenim očima. Otac se ne buni, on može spavati dugo i slatko. Onda tu i tamo čujem i pokoji mamin ispad i osudu očeva dugoga spavanja. Ljubomora. Sretan sam što sam u ovoj vještini na oca. Upravo on običava spavati u popodnevnim satima, ne samo kod kuće, nego i u gostima. Samo se mudro izvuče i nema ga sat vremena - minimalno. Posebni bonus dogodio mu se prije godinu i pol kada su počeli čuvati unuku. Dijete kao dijete - treba odspavati popodnevnu turu, a s kim će ako ne s djedom spavalicom. Upravo kada se njih dvoje probude stižemo supruga i ja s posla. Tada počinje utakmica između umornih i odm