Naoko trivijalna pojava

Nekoliko prošlih dana imao sam čast surađivati s jednim izuzetnim momkom. Na čelu je udruge koja je organizirala jednu važnu manifestaciju koja je za cilj imala dati nam odgovore na pitanja  tko smo?  i  kamo bismo trebali ići?  Taj isti momak, s obzirom da sam bio voditelj  svih programa, mi je već prije mjesec dana poslao kompletan scenarij svih isplaniranih događaja. Usporedbe radi, scenarij većine programa koje često vodim nastane samo par sati, da ne kažem i par minuta prije početka službene ceremonije. To sam mu i napisao kada sam na memorandumu udruge dobio sve kompletirano. On se čudi, a meni ništa čudno. I tako smo nastavili suradnju koja je započela prije par godina. I ove godine je bila uspješna. Pokušavao sam toga izuzetnog momka uvjeriti da nije vrijedno svoju mladost potrošiti za opće dobro, a nauštrb privatnoga, odnosno obiteljskog života. U jednome trenutku sam čak pomislio da se i naljutio na mene kada sam mu to rekao direktno u jednom društvu.  Pogriješio sa

Nestrpljivost u ranim  jutarnjim satima na čapljinskom željezničkom kolodvoru mogla se doslovno nožem parati. Dominanto je prevladavala zbog budućeg susreta s papom Franjom, ali djeca, kao i dobar broj starijih, dodatno su bili uzbuđeni jer do tada nisu imali priliku putovati vlakom. Dok je većina vjernika pristigla s autom do željezničkog kolodvora, dio njih je odlučio prošetati kako bi se bolje razbudili. Pa tako i četrnaestero članova moje obitelji. Oko četiri sata ujutro većina nas je bila na kolodvoru. Pozdravio nas je čapljinski kapelan don Dragan Filipović koji je još jednom podsjetio na tehničke detalje. Inače, ti detalji su nekoliko puta rečeni s ambona, postavljeni na župni blog kao i na vrata Pastoralnog centra. Ali, nije šteta ponoviti, šteta je nakon toliko ponavljanja pogriješiti. A grešaka, hvala Bogu nije bilo. Dečki su nam podijelili prigodne šalove rađene za ovu prigodu. Na njima vatikanska kao i obilježja Hrvata iz BiH. S ponosom smo ih svi postavili oko svojih