Kraljica Mira u 'Rasnu
Ove noći nikako zaspati. Imam osjećaj da sam se nakratko vratio u djetinjstvo i ranu mladost kada bi jedan od glavnih, ako ne i glavni godišnji događaj bio odlazak u Hrasno druge nedjelje u svibnju. Kao u nekoj magli naziru mi se i prijeratne slike "derneka na Rasnu" kada bi roditelji mene i sestre vodili u ovo glavno Marijansko svetište Trebinjsko-mrkanske biskupije. Glavno pitanje je bilo: "Hoću li dobiti plastični automobil s natpisom "milicija" ili balon na plin. Kada bi ostalo što novca od duhana dobio bih jedno od to dvoje čemu bih se divio i čime bih se igrao mjesecima kasnije.
Možda je baš bila godina kada se nije imalo za balahanje pa sam s Hrasna u popodnevnim satima krenuo na Zelenikovac razočaran misleći da te sezone nema igračke. Susjeda mi došapnu da je tatina rodica Luca baš meni kupila "leteći balon". Koja sreća, ali sreća koja je kratko trajala. Vrativši se kući Luca mi ispriča nezgodu: ispustila je balon iz ruku u svojoj sobi, a on je izravno otišao u zagrljaj čiviji koja je bila zabijena u drvenu gredu. Osjećaj s Hrasna se ipostavio ispravnim: sezona bez igračke.
Tih godina sam mislio da je "Ženi na Gradini" ime Mira i da je ona imenjakinja moje sestre Mirjane koju svi zovemo Mira. Ipak je iste godine, te 77. kada se rodila moja najmlađa sestra i "Žena na brdu" u brončanom izdanju došla na Gradinu kada je osnovano Svetište . Ime im se isto izgovara, ali što ime "Žene na brdašcu" zapravo znači osjetismo svi kada mir pade pod noge ratu. Kada su prošle ratne i došle poratne godine nastavili smo ići u Hrasno. Igračke više nisu bile u središtu moga zanimanja, ali odlazak u Čapljinu par dana prije i kupovina novih tenisica, hlača i majica itekako mi je značio. Koliko god sam želio ta odjeća se nije oblačila prije "Rasna". A onda "pomoliš" pred crkvu među onu svjetinu i dječački misliš da svi vide tvoje nove tenisice.
U Hrasnu po prvi puta vidjeh neke od svojih današnjih zetova, ali ne bih kasnije pred crkvom kada nastupaju zborovi i društva mami rekao tko su, ipak sam bio čuvar tajni svojih sestara. Možda bi joj to tada bio najvrijedniji dar povodom Majčina dana, ali ne, nisam posustajao. Ionako ih je kasnje imala i ima priliku promatrati iz blizine. Dok su moje sestre na Hrasnu pod šatorom pile piće sa svojim momcima ja bih šetao uokolo s prijateljima iz razreda i to ne razgovarajući o tome što će nam sutra biti u kontrolnom iz matematike nego škiljajući okom hoćemo li sresti naše simpatije.
I sve to jako brzo prođe. Kasnije (danas) spoznaš gdje ideš i zašto ideš u Hrasno. Ruka "Žene na Gradini" spuštena prema zemlji pozove te da ju malo bolje pogledaš. Nakon što to učiniš shvatiš da je druga ruka podignuta prema nebu i da njome od Boga prebacuje milost na sve one koje sebi privuče. Kada u svome životu, i to ne samo druge nedjelje u svibnju, osjetiš da to Kraljica Mira redovito čini kasnije više nemaš izbora - zauvjek se zaljubiš u Svetište s prekrasnim pogledom i još ljepšim zrakom. A autićima, balonima, simpatijama i novom odjećom bave se neki novi klinci.
Možda je baš bila godina kada se nije imalo za balahanje pa sam s Hrasna u popodnevnim satima krenuo na Zelenikovac razočaran misleći da te sezone nema igračke. Susjeda mi došapnu da je tatina rodica Luca baš meni kupila "leteći balon". Koja sreća, ali sreća koja je kratko trajala. Vrativši se kući Luca mi ispriča nezgodu: ispustila je balon iz ruku u svojoj sobi, a on je izravno otišao u zagrljaj čiviji koja je bila zabijena u drvenu gredu. Osjećaj s Hrasna se ipostavio ispravnim: sezona bez igračke.
Tih godina sam mislio da je "Ženi na Gradini" ime Mira i da je ona imenjakinja moje sestre Mirjane koju svi zovemo Mira. Ipak je iste godine, te 77. kada se rodila moja najmlađa sestra i "Žena na brdu" u brončanom izdanju došla na Gradinu kada je osnovano Svetište . Ime im se isto izgovara, ali što ime "Žene na brdašcu" zapravo znači osjetismo svi kada mir pade pod noge ratu. Kada su prošle ratne i došle poratne godine nastavili smo ići u Hrasno. Igračke više nisu bile u središtu moga zanimanja, ali odlazak u Čapljinu par dana prije i kupovina novih tenisica, hlača i majica itekako mi je značio. Koliko god sam želio ta odjeća se nije oblačila prije "Rasna". A onda "pomoliš" pred crkvu među onu svjetinu i dječački misliš da svi vide tvoje nove tenisice.
U Hrasnu po prvi puta vidjeh neke od svojih današnjih zetova, ali ne bih kasnije pred crkvom kada nastupaju zborovi i društva mami rekao tko su, ipak sam bio čuvar tajni svojih sestara. Možda bi joj to tada bio najvrijedniji dar povodom Majčina dana, ali ne, nisam posustajao. Ionako ih je kasnje imala i ima priliku promatrati iz blizine. Dok su moje sestre na Hrasnu pod šatorom pile piće sa svojim momcima ja bih šetao uokolo s prijateljima iz razreda i to ne razgovarajući o tome što će nam sutra biti u kontrolnom iz matematike nego škiljajući okom hoćemo li sresti naše simpatije.
I sve to jako brzo prođe. Kasnije (danas) spoznaš gdje ideš i zašto ideš u Hrasno. Ruka "Žene na Gradini" spuštena prema zemlji pozove te da ju malo bolje pogledaš. Nakon što to učiniš shvatiš da je druga ruka podignuta prema nebu i da njome od Boga prebacuje milost na sve one koje sebi privuče. Kada u svome životu, i to ne samo druge nedjelje u svibnju, osjetiš da to Kraljica Mira redovito čini kasnije više nemaš izbora - zauvjek se zaljubiš u Svetište s prekrasnim pogledom i još ljepšim zrakom. A autićima, balonima, simpatijama i novom odjećom bave se neki novi klinci.
Primjedbe
Objavi komentar