Naoko trivijalna pojava

Davno su rekli: “Ako ti sve ide k'o po loju stavi kamenčić u cipelu, da barem nešto žulja“. Nitko to od nas ne napravi, osim ako slučajno ne upadne koji kamenčić kada se istroše cipele. Poput mojih aktualnih. I nema previše makadama oko nas, sve asfaltirano, betonirano i popločano. I opet se žalimo. Nedostaje nam štošta, a ne znamo biti zahvalni na “cipelama“. Kakvim takvim, bitno je da nismo bosi. E baš nama, nezahvalnima i kronično nesretnima, sami Tvorac pošalje pokoji kamenčić kako bi nas podsjetio kako smo mali i nesposobni i kako bismo mi bili zahvalni što nismo bosi. Veći dio godišnjeg odmora proveo sam u nastojanju da supruzi olakšam brigu oko kćeri kojoj niču zubići. Očekujemo osmi, odnosno deveti. Do sada su uvijek nicali u paru. I uvijek je bilo bolno i praćeno visokom tjelesnom temperaturom. Uvijek dupla bol i duplo namigivanje bijelog bisera. Kada gledaš malo, nemoćno i ovisno biće kad naglo zaplače, para ti se srce. Iako ne zna reći što joj je, ali zahvali

Naši životi su često surovi i tmurni. Za oslonce tada imamo najdraže: roditelje, braću, sestre i rođake. Oni su nam Bogom dani i moramo ih neizmjerno poštovati i čuvati. Njima smo utjeha, a oni su nama. S druge strane, one bitne osobe koje u životu biramo su naši bračni partneri. S njima ćemo provesti ostatak života u zajedništvu. Ako nas Bog ne razdvoji. Danas to češće čine matičari. Osim bračnih partnera, biramo i kumove. Koliko je samo nezaboravnih trenutaka provedeno s dragim ljudima. Toliko se prekrasnih prijateljstva dogodi u našim životima. Ima onih, nazvat ću ih sivih jesenjih dana, kada ti samo jedna prijateljska kava može promijeniti i cijeli tjedan, a ne određeni dan. Ne mora ni doći do kave ako uvijeti ne dozvoljavaju. Može se uspostaviti poziv ili poslati poruka. Barem je danas pregršt besplatnih aplikacija. I tada znaš da netko misli na tebe. Da si nekome važan. Da je nečiji život nezamisliv bez tebe. Sjećam se iz djetinjstva zlatnih lančića i maminih objašn

Moje prvo iskustvo darivanja krvi bilo je u četvrtom gimnazije. Rekoše nam da će svi koji budu mogli darivati krv biti oslobođeni obveze dolaska u školu dva dana. Tko bi tome mogao odoljeti. Bodi! Također, moja prva službena izjava za neki medij bila je tom prigodom. Kolegu s radiopostaje Čapljina zanimalo je zašto sam se odlučio za ovo djelo. Rekoh mu da je zbog nedostatka zaliha krvi. Nisam bio iskren. Tada je bilo radi slobodnih dana, a naknadna darivanja nisu bila potaknuta sličnom pobudom.   O svome srednjoškolskom humanitarnom potezu nisam obavijestio nikoga od ukućana. Tko zna kako će reagirati, ipak nije mala stvar da ti toliko krvi uzmu, pomislio sam. Za par dana dolazi mamina prijateljica s velikom čokoladom kako bi me nagradila za hrabrost. Čula je na radiju da sam bio darovatelj, što podržava, pa mi je došla zahvaliti. Hvala Bogu da je, čestitajući mi, istaknula vrijednost i bezbolnost toga djela. Inače bi se mama danima sekirala da ne bih postao malokrvan. Nije moj

Prije dvije godine djelatnici Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan bili su na izletu na otoku Mljetu, u posjetu franjevačkome samostanu u Stonu, a na kraju u biseru Jadrana - Dubrovniku. U sklopu izleta brodicom smo napravili krug oko Mrkana, otoka koji čini drugi dio naziva trebinjske biskupije. Lijepo je bilo vidjeti i doživjeti ovu poveznicu nas Hrvata u BiH s Hrvatima u Lijepoj našoj. Prošle godine smo mi, djelatnici Caritasovog doma za stare i iznemogle „Betanija“, bez ostalih kolega iz Caritasa,  posjetili kraj u kojemu su Hrvati oduvijek imali važnu ulogu, ali ih je nažalost prošli rat rastjerao. Bili smo u Boki Kotorskoj. Boravili smo na obali i na kopnu. U mislima su nam, uz zabavu i druženje, bili ljudi koji su ostavili svoje ognjišta i nova morali naći negdje drugdje. Ove godine sam imao odriješene ruke u organizaciji novoga izleta. Nabacio sam prijedlog posjeta mome rodnome kraju, a kolege su od prve prihvatile. Hrasno, Hutovo, Ravno, Vjetrenica i moj rodni

Kupujući nedavno dodatnu bateriju za mobitel prodavač me priupita: „Želite li možda i selfie štap, imamo ga po povoljnoj cijeni?“. „Ne!“, odgovorih dobrano strogo, kao da mi je čovjek kriv što mi se dlaka na koži podiže od pojedinih idiotskih novotarija. Jedna od njih zasigurno je i spomenuta sprava. U nastavku razgovora ljubazno mu rekoh kako ne ću davati novac za to, nego da ću naći alternativu. Moja obitelj do unatrag petnaest godina živjela je blizu vode i zemlje, a slično smo zatekli i preseljenjem u novu sredinu. Međutim, ni sam ne znam zašto, ali uvijek smo imali previše motika, a nijedan štap za pecanje. Kada ovo dvoje uspoređujem sa selfie štapom, ovaj potonji mi više liči na selfie štap. Kako god, u prošlome tjednu nisam bio na pecanju, nego na vađenju krtole (krumpira op. a.). Sjetih se da bih mogao pomoću motike napraviti svoj prvi selfie. Tako i učinih. Napučih usne, postavih fotografiranje s odgodom na deset sekundi, nađoh poziciju i KLIK. Nakon na

Nikada ne ću moći shvatiti aktivnosti, odnosno neaktivnosti pojedinih ljudi. Jedna od njih je stajanje pored ceste i očekivanje Godota. Često primijetim mnoge koji s rukama u džepu stoje i čekaju. Možda i ne Godota, možda je riječ ipak o nekome drugome. Kome? Mislim da oni oni ne znaju. Da ne bih bio pogrešno shvaćen, ne govorim o osobama koje za potrebe opuštanja ili neke druge piju piće u svome omiljenom caffe baru. Često s društvom sjedim u kafićima i njihovim terasama te u sklopu razgovora o našim poslima pogledamo uokolo i u tuđa, ona na trotoaru, ali i ona na cesti. Nedavno sam s jednom susjedom prokomentirao učestalost pojave stajanja u našem naselju. Ranije je toga bilo i više, ali je otvorenjem kafića ova pojava splasnula. Hvala Bogu, više ne stoje, nego sjede i gledaju, ali barem piju kavu ili neko drugo piće. Imaju konkretnu aktivnost, a i vlasnik kafića ima koristi od njih. Bilo bi dobro ponekad ući u glave inertnih osoba koje se nikada ne će umoriti čekajući neš