Naoko trivijalna pojava

Nekoliko dana nakon našega vjenčanja zazvonio je kućni telefon. Javila se mlada, ljubazno, kako i priliči friškoj nevjesti, a potom slušalicu predala svekrvi. Isto ljubazno. Kada je završen razgovor ponosno reče svojoj nevjesti: "E, rekla ti je muževa tetka da si pravo ljubazna!" Nevjesta će: "Dobro, pa koja je to sada tetka, Ivanka, Anka ili Tereza?" "E to ti je Antina izvanja tetka" reče Draga, a Kristina završi dijalog: "E svašta, ni to nikada nisam čula". I stvarno nije čula niti je ikada koristila ovaj pojam. Često se nasmije kada se prisjeti ovoga dijaloga, ali ni danas nije promijenila mišljenje u svezi sa izvanjom rodbinom. To su njoj, a što je donijela iz svoga kraja, rođaci. E pa, sada bih se i ja smijao. Kao što nema logike da tetke mogu biti izvanje, isto tako ti nisu ni rođaci oni koji ti nisu u prvome koljenu. Ona će nastaviti koristiti svoju, a ja svoju nelogičnost. Bračni kompromis. Izvanja rodbina ti je često bliža od on

Čekam u redu u svojoj banci. Strpljiv sam. Nemam drugoga niti pametnijega izbora. Barem vidim zaposlenice. Najgore je čekati, a ne znati razlog čekanja. Kao kada su druge stranke u nekom uredu iza zatvorenih vrata. Tada pomisliš kako joj je unutra neka rodbina s kojim "teferiči" uz kavu. O, kako je teško čekati. Posao, curu, djecu... Čekati da se uopće pojave u tvojem životu, a onda ih očekivati da se vrate kada nakratko odu negdje. Čekamo u ambulantama, u kavanama, restoranima. Trenutno sam, kao što već napisah, u dugom redu u banci kojega koristim za ovo pisanje. Bolje i to nego se mrgoditi i tješiti s ostalim čekačima optužujući sve i svakoga. Vidim da se žene znoje, što mogu, nije njihova krivnja. U djetinjstvu sam često u rodnoj kući na selu čekao sestre iz grada. Ne bih ja, nego bi nas mama sve podigla na noge kada bi kasnile kući. Nije bilo mobitela ni aplikacija. Idi na veliku krivinu ili na brdašce iza kuće i gledaj svjetla od renola četvorke. Nama gori

Kada smo prije tri godine kolegica i ja ugostili našeg pretpostavljenog u novopečeni ured rekao nam je: "Samo nemojte postati uredski miševi!" Često smo na poslu komentirali ovu rečenicu kada bismo shvatili kako moramo ubrzati administrativne poslove i izaći među ljude.  S obzirom na redovito obavljanje deratizacije u sredinama u kojima se krećem nema miševa, onih malih glodavaca koji bespotrebno uništavaju sve što im se nađe na putu. Ali zato, posebno u posljednje vrijeme, primjećujem kako se sam pretvaram u miša i to baš u onoga na kojega je mislio naš šef kada nas je otvoreno zamolio da ne postanemo takvi. Operativni posao kojega obavljamo kolegica i ja u uredu podrazumijeva niz administrativnih poslova koje je potrebno riješiti na dnevnoj osnovi. S vremena na vrijeme pišemo i određene projekte, a pogotovo smo prisiljeni biti u uredu u pripremi papirologije za novo useljenje. Često stranke komentiraju da se odavno nisu tako puno potpisa stavili na papir kao u na

"Smej se smej, uvek se smej" poručuje u svojoj pjesmi Miroslav Ilić. Bome, nije se ni on sinoć smijao kada je vjetar srušio pozornicu u Istočnom Sarajevu gdje je održavao koncert. Možda i jest. Nisam bio. Kažem možda i jest jer dosta je ljudi koji se smiju upravo u najtežim životnim situacijama. "Poludio!" Ovo često čujemo da ljudi kažu za nekoga tko se neprestano smije. Nekima je to možda i obrambeni mehanizam, ali i ako je tako barem ih je lijepo vidjeti za razliku od onih namrgođenih nojeva s glavama u pijesku. Ma, smij se! Kada mi je bio najteži dan u životu plakao sam. Istodobno mi je to bio i najljepši dan. Smijao sam se, a time bio i model ponašanja drugima.  I znanstvenici kažu da smijeh pobjeđuje stres. Kako se, pak, smijati ponedjeljkom ujutro? Teško. Ali, ako imate oko sebe ljude koji to čine, onda i vaša ters faca uskoro poprima vesele crte. Ja imam nekoliko takvih kolega. Na oba svoja radna mjesta. Upravo ove osobe kojima nije lako u životu te

Dolaskom u studentski dom u Mostaru prije dvanaest godina upoznao sam mnogo kolega studenata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. S obzirom da u osnovnoj i srednjoj školi nismo imali bh. geografiju, kada bi mi neki student koji dolazi sjevernije od Jablanice rekao iz kojega je mjesta, ne bih ga mogao u glavi smjestiti na pravo mjesto unutar granice BiH. Kada bi mi neki studenti rekli da su iz Rame, pomislio bih da su iz općine koja graniči sa Žepčem. Par godina nakon toga jako dobro sam pozicionirao Ramu, ali i Žepče na karti. Prvo me geografiji podučila djevojka, a potom i šefica na poslu. Upravo u vrijeme moga potpisivanja kao potvrde da pristajem biti ramskim zetom, šefica s radija me je stavljala u pećnicu novinarstva kako bi se jednom ispekao dobar novinar. Ovo pišem s desetogodišnjim stažem ramkina dečka i četverogodišnjim stažem ramskog zeta. Više staža na ovim, nego poslovnim područjima. Ne žalim se, čak što više. Osim vrijedne supruge, Rama mi redovito daje

Priča mi nedavno jedna draga gospođa kako se često dovede u nezgodu situaciju kada bude u gostima. Veli da joj kćer prva uzima što je ponuđeno na stolu. Konstatirali smo da se dosta toga promijenilo od vremena kada je ona bila mala, a i desetak godina kasnije, kada sam i sam bio dječak i imao isto upozorenje od roditelja: "Ne jamljaj prvi!" Uvaženoj gospođi sam rekao kako i sam mogu uskoro očekivati iste postupke od svoje kćeri. Nisam čekao dugo. Danas smo došli u goste, a malena je pikirala ukusne kolače. Naglo je počela vući mamu za rukav i voditi ju prema stolu. Kada je vidjela da od toga nema koristi privukla se sama i tada je nastala prateća fotografija. Dijete je iskreno, ali i slobodno. Iskreni smo bili i mi prije dvadesetak, odnosno tridesetak godina unatrag, ali nismo imali odriješene ruke kao naša djeca. Piljili bismo u mezu i kolače, ali ih nismo smjeli uzeti. Kao da je na njima bilo ono pec kojim su nas plašili. Bilo ne bilo, morali bismo ga zamisliti. Ak