Naoko trivijalna pojava

Otac. Onaj koji te s majkom, uz Božju volju, donosi na svijet. Danas su očevi prezauzeti samima sobom. Užurbani tempo života pred njih je stavio teške zadatke, a da bi ih ispunili i vlastitoj djeci kradu trenutke koje bi trebali s njima provesti. Ni s majkama, nažalost nije drugačije.  I prva Božja zapovijed na drugoj ploči govori nam kako bismo se trebali odnositi prema našim roditeljima. Kaže da ih poštujemo. Nikakvo plastično ili živo cvijeće, nikakve svijeće niti ikakvi mramorni spomenici ne mogu zamijeniti poštovanje koje bismo svi mi za života trebali svakodnevno upućivati našim roditeljima. Vjerojatno im nikada nećemo moći uzvratiti sve darovano, ali bitno je početi. Dok danas pokušavam ozbiljno zakoračiti u životne zavrzlame, često se ne mogu složiti s pojedinim očevim odlukama i namjerama. Često dođe, kao i u svim drugim interpersonalnim odnosima, do sukoba. Međutim, unatoč našim povremenim sukobima, od svoga oca, dobrog čovjeka, zidara i  poljoprivrednika sam kroz živ

Kada u novinarstvu nema dovoljno kvalitetnih vijesti, onda je na sceni doba kiselih krastavaca. Neka se nešto objavi. Teško je dohvatiti novinarski kruh, a pogotovo kod nas, jer je još u pećnici i svi s nestrpljenjem očekujemo da se što prije ispeče. Daj Bože da dočekamo priliku kušati ga. Međutim, iako kiseli krastavci nisu poželjni ni u novinarstvu, shvaćam da pojedini mediji imaju pravo i potrebu ponuditi nam kiseli krastavac. Na nama je da ga prihvatimo ili odbijemo. Ali, kada ljudi u svom privatnom životu zavuku ruku toliko duboko u onu teglu petolitrenjaču napunjenu kiselim krastavcima, dođe mi plakati i naricati zbog njih. Iako nisu toliko hrabri da me ponude najdražim im povrćem, sva ona kiselost dopre do moga nosa i stvori mi nelagodu. Zašto su kiseli krastavci pojedincima neodoljivi? Zbog nostalgije za onim velikim teglama? Zbog ljubavi ovdašnjih ljudi prema povrću? Ili nešto treće? Mislim da je u pitanju nešto treće, i to zato što ljudi ne znaju kako do vlastite