Naoko trivijalna pojava

Svoj prvi bicikl dobio sam na dar od krizmanog kuma i to prilično kasno - po završetku prvog razreda srednje škole. Prije toga imao sam željeznu trokolicu koju je tata proizveo u svojoj garaži. Bilo je to simpatično prijevozno sredstvo dok bih se puštao niz najveću ulicu u svome selu, ali je bila doslovno teret kada bih istu morao nositi na leđima uz ulicu. Stoga, kada je u moje ruke stigao bicikl s brzinama bio je to preporod. Osim kratkih seoskih relacija toga ljeta, 2000. godine, odvozio sam prvu malo ozbiljniju relaciju. Naime, roditelji su pošli kod sestre u selo udaljeno od našega nekih 17-ak kilometara. Odbio sam poziv da idem s njima, a sve s jednom namjerom - uputiti se odmah za njima. Da sam im rekao što planiram ne bih ni postigao cilj. Pokojnoj baki sam rekao da se idem vozati na prugu te da ću se brzo vratiti. Da sam i njoj iznio namjere vjerojatno bih joj od brige skratio život za osam godina. Vozio sam nekih desetak kilometara starom Ćirinom trasom koja je dan

"Osoba koju ste nazvali trenutno nije dostupna. Pokušajte kasnije". Koliko ste samo puta čuli ovu rečenicu iz usta spikera raznih mobilnih operatera? Neke osobe biste naknadno dozvali, a neke bi vam vječno ostale nedostupne. Pojedinci su sami po sebi nedostupni, što svojom facijalnom ekspresijom, što tek pokojom izgovorenom riječju ili rečenicom. Jednom prilikom mi stranka na poslu priča kako je od nekih tamo čula da imam namrgođenu facu, a ona me, kao, opravdavala i rekla je svojim sugovornicima da zapravo nisam takav. Shvatih to kao kritiku i pokušah svoje lice osvježiti češćim i srdačnijim osmijesima. Čisto radi raje, a kasnije kada pogledaš fotografije shvatiš da je to bio dobar potez i radi svojih potomaka da ne bi rekli: "A jest nam ovaj pradjed bio namrgođen". Upravo namrgođene osobe su često i nedostupne. U mrakačama svojih jazbina uživaju u uskim krugovima svojih miljenika trenirajući strogoću i nepristupačnost. Doduše, takvima i ne treba previše

Dosta putovanja je iza mene. Na svakome od njih ponešto sam izgubio. Prvo putovanje bilo je ono na kraju osmoga razreda. I dok su prijatelji u svoju memoriju zaključavali prekrasne slapove s Plitvica ja sam otključao vrata stresu. Izgubio sam sestrin kožni ruksak. Eh, da mi je današnju pamet ne bih se brinuo. I na putovanje s kojega sam se upravo vratio nosio sam ruksak iste sestre. Darovala mi ga je, a ne posudila. Nisam ga izgubio. Na srednjoškolskom, apsolventskom i nekim drugim putovanjima gubio sam fotoaparate, filmove za razvijanje fotografija, majice, parfeme, suvenire... Već na samome polasku u Slovačku čvrsto sam odlučio i na ovome putovanju nešto izgubiti. Uspjelo mi je. U ovome tekstu ne ću pisati o službenom dijelu, o nastupima i nastavku kontakata što ih Družina koja me vodila na putovanje njeguje već desetljeće i pol. Kako su dobri doma, tako su dobri i u gostima. Suvišno je pisati o njihovoj profesionalnosti pa ću pisati o nečem drugom. Već sam negdje osta