Naoko trivijalna pojava

Tijekom siječnja sam na radiju Herceg-Bosne u informativne emisije ponekad znao ubaciti poneku vijest iz Kine, iz Wuhana, gdje je tih dana harao Covid-19. Tada je po društvenim mrežama šetala i snimka zaraženih ljudi koji po liftovima namjerno postavljaju pljuvačku na dugmad. Pomislih tada: "Čudni Kinezi". Mic po mic, pojavi se Covid u Italiji. E, to je već blizu. Odjednom nam Kinezi prestadoše biti čudaci, a počeli smo bježati od Talijana. Stiže kolega na radio i pokazuje par fotografija mostarskih šetača s maskama licu. Prasnuli smo u smijeh s mišlju kako i kod nas ima čudaka. I onda, eto Covida i kod nas, prvo Hrvatska pa potom i BiH. Stigla nam "Udaljavača". Počeli su zasjedati Krizni stožeri koji su nas o svojim zaključcima izvješčivali na, prvo izvanrednim, a potom i redovitim konferencijama za novinare. Pozorno smo slušali njihova očitovanja, naredbe i preporuke. Kada bi ih čuli, većina bi s "Bože sačuvaj" na usnama uzela put pod noge pa među ljude.

... i nakon iscrpna života u koronsko proljeće ove godine naš 75-godišnji ćaća polako počinje "padati s nogu". Ortoped reče da su hrskavice koljena loše, posebno je lijeva deformirana. Dao mu blokadu i poslao ga doma. Mislili smo da će tako moći donekle, a ni sam liječnik nije rekao do kada. Samo par dana kasnije mama me zove na posao i kaže da tati nije dobro. Dolazi i sestra koja živi u susjednom gradu i uz pomoć hodealice ga ubacujemo u auto. Pregledali ga u Domu zdravlja Čapljina liječnica s Hitne, a potom i njegova obiteljska koja odlučuje da ga ipak odvezemo na CUM. 25. je svibnja. 1. kolovoza su sanitetna kola DZ Čapljina tatu vratila u našu obiteljsku kuću. U ovih dva mjeseca i nekoliko dana bi se mogao napisati roman, a liječnici bi svakako mogli na njegovu slučaju dodatno izučavati znanost i produbljivati svoje znanje. Prošao je sedam odjela, a najviše vremena je proveo na Infektologiji, u zgradi u kojoj se nalazi i mostarska Covid bolnica. Prilikom predaje oca dežu

Nije lako ovdje i danas živjeti. Nikada nije bilo lako, iako danas mislimo da je ranije bilo lakše. Jest. Zašto?  Zato što nije bilo prekomjerne ponude i još prekomjernijih zahtjeva. Nisu bili hladnjaci natrpani majonezom na polici, a najskupljim štapić-čokoladama u vratima. Bio je sok od zovine ili šipka, a ne praškasti od deset KM u visećoj kuhinje koja košta 7.000 KM.  Bilo je sira iz mješine, a ne kupovnog koji košta 30 KM po kilu.  Sadilo se u vrtovima, a nije se sijala trava. Vadio krumpir i paprika brala. Ne bi je kupovali po dragstorima, a potom lajali kako je sve skupo. Nije im bila kriva država, a i da jest ne bi smjeli na nju ništa reći. Danas smiju, ali ni ova ne valja.  Ne valja jer ti nije plaća u javnom sektoru onoliko koliko si očekivao. Halo, pa otiđi i budi privatnik. Imaš čak i poticaj od države na koju laješ na radnom mjestu na kojem nemaš posla.  Ide ti se u Njemačku? Ajde zbogom, pozdravi ostale, a pogotovo one koji ne komentiraju

Bila je sestrina svadba. Došla je i očeva tetka. Udala se bila "postaros", postala udovicom prije Domovinskoga rata. Iz izbjeglištva došla na svadbu. I kako to hoće biti, razboli se baš na dan svadbe. De tamo, de amo, prođe svadba, a ostade tetka na pladnju mojoj majci i sestri. Uslijedilo je presvlačenje pelena i sve ostalo što rade certificirane i srcificirane njegovateljice. Umrla tetka za dva i pol mjeseca. Pokoj joj duši. I tako dođoše neke nove tetke. Na poslu. Iako nam se često, što javno što tajno, spočitava o tome da smo Caritas i da naplaćujemo usluge te iste stranke i ljude iz stranke ne pitamo što su oni ušićarili od tetke. Još dođu plakati u uredu kako su eto oni žrtve poganih rođaka koji ne brinu o istoj im tetki. I dok im dodajemo maramicu da obrišu suzu s lica, oni nam drugom rukom zabijaju nož u leđa. Ono, kao grle nas. Nož u leđa se zabija, ne u uredu, oči u oči. Zabija se u kafani. Uz malu čašicu žestokog i veliku čašu ogorčenosti na sve i svakoga, o

Ušli smo u novo desetljeće, nadamo se u bolje od onoga koje smo ostavili iza nas. Često znamo reći da je proletjela godina, a mnogi će isto pomisliti i za deset godina. Odjednom nemaš 25, nego 35. Nedavno jedna kolegica reče da ni sama nije svjesna da je ušla u treću dob. Rekli smo joj da je ipak pogriješila, jer tek joj je 45, a u treću dob se ipak službeno ulazi s navršenih 65.   No, vratimo se mi desetljeću, s naglaskom na ovo koje smo poslali u prošlost, u povijest. Koliko nam se pojava s kraja 2019. čini kao neodvojivi dio naše svakodnevice, a da ih na kraju 2009. uopće nismo imali. Pametni telefoni, primjerice. Danas ćete teško vidjeti da u društvu troje ili četvero ljudi barem jedna osoba nije na mobitelu. Često su i sve osobe uronjene u more pametnih uređaja. Jedna zanimljiva obavijest u jednom kafiću postavljena sredinom prošlog desetljeća, a koja se odnosila upravo na tu pojavu bila je: Mi nemamo wi-fi, razgovarajte jedni s drugima. Ali, nažalost, toga je sve manje.