Leti, leti... vrijeme

Kada su moji roditelji prije devetnaest godina proslavljali srebrni bračni pir pomislio sam kako je davno to bilo, prije par stoljeća. Te 97. godine udala se moja druga sestra. Danas, devetnaest godina nakon njezina pira često pomislim: "Kao da je bilo jučer!"

Djeca naših roditelja, još malo pa će, ako Bog da, početi postajati bake (djed će malo pričekati). Njihovi unuci na svijet će početi donositi nova ljudska bića, a kao da su tek jučer i sami ugledali svjetlo ovoga svijeta. Upravo njima i njihovoj visini i odraslosti iznenade se udaljeniji članovi obitelji kada se okupimo na nekoj svadbi ili, što je češće, sprovodu.

Pojedini dani kroz godinu zbog svoje važnosti budu zaokruženi na našim kalendarima, a potom podebljani i u dnevnicima. Tada ćemo se ženiti, udavati, roditi nam se dijete, početi raditi... Pomislimo: "Ima još do tada!" Onoga jutra kada dođe taj dan pomislimo: "Pa zar već?"

Na jesen prošle godine kolegica mi je darovala mali poslovni dnevnik i planer. Dar me razveselio, ali se nisam mogao oteti dojmu da će se načekati u ladici dok se počnem s njim intenzivno družiti. Danas smo već pravi prijatelji jer me preko stotinu puta podsjetio na neki događaj i isti sačuvao od zaborava.

Godišnjice brakova, rođendani djece, obljetnice početka poslova... Sve ovo nas svake godine ispočetka podsjeti kako vrijeme neumitno leti i mi u vremenu i s vremenom. Tek što zaspeš već je došao dan koji nam se još jučer činio tako dalekim. Već Uskrs, a Božić kao da je jučer bio.