Naoko trivijalna pojava

Interna komunikacija. Komunikacija od vrha prema dolje. Uspostava ovakvog modela komuniciranja glavi je zadatak djelatnika za OJ u svim poduzećima. Naravno, tko želi odnose s javnošću instalirati u poslovanje svoje kompanije. Već sam se osvrnuo na poruku mladog novinara koji je frišak u PR-u koja kaže: U mene u poduzeću PR još uvijek znači piši ručno. Problemi su brojni, pogotovo na startu kada ti se nalaže najviše zadataka, a ti sve uzimaš srcu. U neorganiziranim poduzećima najviši komad torte, ako je uopće ima, dobiju sofisticirani lisci, koji na razne načine, a najčešće poput krtica kroz podzemne tunele, odlaze do onoga vrha. I tamo najčešće prostiru neoprano rublje onih istih s kojima piju kave po uredima. Ali, zna se da su to slugani. I oni nisu dio tima. Njima nije bitno opće, već vlastito dobro. Oni ne žele ravnatelja za ravnatelja, već za prijatelja. S druge strane, istinski uposlenici, željni saznanja o realnoj slici svojega poduzeća ostaju uskraćeni. Ovim potonjim nije ni bit

Pravu prašinu digao je plakat koji se prošlog vikenda pojavio po Hercegovini. Ilustracija je to čelnika HDZ BiH koji žalobno zaključuje kako su Dragi Hrvati i nakon ˝ovih ustavnih promjena˝ ostali kratkih rukava. A nedvojbeno je da su kratke rukave imali idejni kreatori jednog ovakvog oglasa, a ukoliko su im bili dugi, dobro su ih morali zasukati. Tek 3. rujna počinje službena izborna kampanja u BiH. I prije dva mjeseca na području Kruševa iznad Mostara (uglavnom) mogli smo vidjeti hobotnicu Paula zalijepljenu na akvarij HSP-a BiH, političke opcije koja je jednu nonšalantnu temu iz svjetskog prvenstva prebacila u svoju predizbornu kampanju. S tim da se Paulu nimalo ne sviđaju druga dva kandidata-predstavnici svojih stranaka, pa makar jedna od stranaka bila vječni partner naručitelju plakata. Ulaskom u Mostar, idući iz naselja Rodoč već dvije godine HDZ BiH ima aktivnu, (a često i ne) temu na billboardu. S druge, odnosno treće strane, pojavljuje se Dragi Hrvati, koji je drage Hrvate, pr

Hrvatski jezični portal hjp.srce.hr kaže da je Isprika razlog koji opravdava neki postupak, izgovor za neki čin; izlika, opravdanje. Svako zanimanje, pa tako i novinarsko, otvara prostor za pravljenje profesionalnih pogrešaka. Neprofesionalan odnos prema zadatku koji uključuje i ljude i povrede ljudskih osjećaja česta je pojava u suvremenom društvu. Pogotovo zbog sve veće uloge novih medija koji brzinom svjetlosti šire vijesti takvoga sadržaja. Bitno je urgentno reagirati, uočiti pogrešku i zbog iste se ispričati. To je učinila i novinarka HRT Dijana Čuljak Šelebaj, koja je prije dva dana u trećem Dnevnik HTV-a jednodnevne turiste iz BiH opisala kao štetočine u hrvatskom turizmu. Čuljak Šelabaj je na početku trećeg Dnevnika, dan kasnije objasnila kako je u pitanju zaboravila spomenuti turiste istoga kalupa iz Hrvatske, te da joj namjera nije bila uvrijediti narod iz države iz koje i sama potječe. Profesionalno i humano. Ponovno se vraćam profesionalcima u strukama koje su na udaru jav

Objektivnost, brzina, točnost, i angažiranost četiri su osnovna načela za etičko bavljenje novinarstvom. Izjava Kolegice Dijane Čuljak Šelebaj putem javnog RTV servisa u RH, HRT-a, o inertnosti bh. državljana za vrijeme trajanja turističke sezone na Jadranu, zasigurno je vijest koja je izazvala zanimanje recipijenata, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. Vijest je to koja je i brzinski prošla eterima, studijima i portalima diljem ovih dviju zemalja, ali i regije. Međutim, koliko se radi o objektivnoj i točnoj izjavi vjerojatno ne zna ni sama kolegica Čuljak Šelebaj. Šelebaj je zaključila kako gosti iz BiH dođu za vikend i ne potroše ništa, pa čak ne plate na plažu. Čini se da je i ovakva konstantacija, neprofesionalno i nadasve diskriminatorno pitanje iznenadilo i gosta dnevnika, gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, koji je dugogodišnjoj novinarki odgovorio kako ovi gosti nisu problem hrvatskog turizma, jer oni uredno, ako ništa, plaćaju parking. Hrvatsko novinarsko društvo u kodeksu ča

Dolazim kod frizera. Čita novine. Užasnuto ih odbacuje od sebe i empatično prokomentira vijest iz tiska o tragičnoj smrti djevojke koja se utopila nekoliko mjeseci prije svoga vjenčanja. Na televiziji se emitiraju glazbene vijesti. Pet-šest njih, ne sjećam se sigurno. Kose moje majstor, zapodjenu kako je danas zaprimio toliko informacija da ih ni sam ne može rasporediti. Kaže: ˝Neki dan sam pročitao da danas osoba za trajanja jednoga dana zaprimi informacija za što je suvremenicima Williama Shakespearea trebalo sedam godina. Bi mi drago što sam došao kod frizera. Kosom sam zadovoljan, ali još više novom informacijom. Ali, (n)ova informacija mi je na aktivnost pokrenula dilemu: Siluju li, odnosno silujemo li mi, medijski djelatnici, naše recipijente s bespotrebnim informacijama? Nama je to obveza, u opisu posla, a na njima je razlučiti, odabrati. Mogu, ako žele, živjeti i sa Shakespearoom (1564. - 1616.)