Naoko trivijalna pojava

Muhe, ti mali leteći beskorisni napasnici, najgore su na jesen. Ljeti se tu i tamo uvuku u kuću, ali često su im na vratima prepreke, bilo da je riječ o običnoj prozirnoj ili onoj šareno-plastičnoj zavjesi koju je je većina nas koristila u kasnim osamdesetim u ranim devedesetim godina prošlog stoljeća. Tada smo mislili da se muhe plaše tih boja. I zaista, bilo ih je manje. Osim zavjesa koristile su se muharice i one ljepljive trake. Lako je za ljeto, ali kao što rekoh na početku, muhe su veći problem na jesen. Pomisliš da su iščeznule, naložiš vatru u kući, a one se prve dođu ogrijati. I koliko god i kako god ih se riješio, jedna uvijek leti, ali ne leti po plafonu, već ti se zabija izravno u facu. Nos, oči, usne, nije joj bitno, važno joj je samo da te uznemiruje. A ti sjeo pogledati televiziju ili se odmoriti od užurbanoga tempa svakodnevice. Mogao bi je se i riješiti, ali ti se ne da ustati. I onda trpiš. A one lete li, lete... Neki ljudi me tako često podsjete na muhe je

Ovih dana su blagdani Svi sveti i Dušni dan. Dok zaposleni kalkuliraju hoće li im ova dva neradna dana, nedajBože, pasti za vikend, proizvođači cvijeća svoje proizvode iznose i nude uz rub cesta. Tu je i pokoja svijeća. Kupujemo i nosimo onima koji su nekada nekome drugome nosili. Zaplačemo gorko nad hladnim grobovima naših dragih pokojnika. Lijepo je to što nas Crkva jedan ili dva dana u godini podsjeća da odemo na mjesta u kojima leže kosti naše rodbine i prijatelja. Žalosno je to što većina to učini doslovno samo na ova dva dana. Još žalosnija je činjenica što pojedinci roditelje ili ostalu rodbinu počinju posjećivati tek nakon što umru. Prilikom spuštanja tijela u grob gorko zaplaču, vjerojatno se ne pitajući koliko puta je roditelj zaplakao zbog nedolaska ili barem nejavljavnja svoga djeteta. Ali, to nitko ne vidi. Ove suze vidi okupljeni svijet. Ne moraš plakati naglas. Budi tužan, ali pokušaj to ne pokazati. Zna nas netko iznutra, a bome i izvana. Promatram nedavno on

Koliko puta ste shvatili da vas je poznanik uočio, a pravio se da nije? Ranije sam pored takvih samo prolazio, a u zadnje vrijeme drugačije postupam: mašem, sviram i s osmijehom pozdravljam. I puno bolje se osjećam. Nisu mi teške ruke niti mi je jezik lijen. Podizanje ruke traje trenutak, a za javiti se nekome dovoljna je samo jedna riječ. Ovaj uvodni pasus je zapravo kopija moga facebook statusa od prije otprilike pola godine. Išao sam autom do grada. Upravno pred zgradom u kojoj moram nešto obaviti i moja susjeda. Želim parkirati auto do zida, a ona želi proći baš između zida i auta. Vidi da je usko. Vidi zid. Vidi auto. Ali mene, kao, ne vidi. Mislim se: „Možda će joj biti žao ako me ne ugleda“ te pritisnem sirenu tako jako i tako dugo da se, ne samo javila, nego i mahala sve do ulaska u zgradu.  Najgori su oni ljudi koji bi se danas javili, sutra ne bi. Nestabilni. Taman kada pomisliš da su smješteni u ladicu  Javiti im se , oni okrenu glavu. Onda ih opet moraš prebaciti

Mama bi došla od susjeda i kumova i tjeskobno bi uzviknula: „Moj Nikica, eno u kuma Mate ispilaše drva, a kad ćemo mi?“ To na jesen. „Nikica moj, eno u kuma Ivana poklaše krmad, šta mi čekamo?“ Zima. „Reče mi kuma Jadranka da će oni sutra saditi krtolu. Mogli smo i mi“. U proljeće. A na ljeto bi upozorila: „Veli kuma Prkačinuša da su oni povadili krtolu. Nikica, ako je ne povadimo, sva će sagnjet u zemlji“. Nikica bi samo rekao: „Polako, uradit ćemo“. I stvarno, uradili bismo. Zašto moramo slijediti druge? Uspoređivati se s drugima. Loviti ih. Kupovati isto kao drugi. Pratiti modu. Trendove. Ako nismo u istom vremenskom roku kupili novije auto kao naši kućni prijatelji, nismo uspješni kao oni. Ako se nismo grohotom u društvu nasmijali neslanoj šali neformalnog klauna, i nismo baš društveni. Što je govorila jedna u nas selu kada je prepričavala situacije jednog svoga djeteta: „Svi su se smijali“. „Svi idu na instrukcije. Neka ide i moje dijete. Djeca treniraju razne sportove,

Svi mi u ormarima imamo pregršt odjeće koja više nikada ne će doći u kontakt s našom kožom. Nekako nam je žao baciti ju, možda će nam nekada zatrebati, pomislimo. A kada spoznamo da ne će napravimo generalno čišćenje. Ali, opet ostavimo dobar dio onoga što ćemo baciti u idućoj akciji. Odjeća je bitna. Ta, nećemo hodati goli. Međutim, bojim se da malo koja regija ulaže truda, vremena i novca u odijevanje kao naša, hercegovačka. Jučer su nam u gostima boravili ljudi iz inozemstva. Kolega mi reče kako mu je drago vidjeti ljude kojima nije na prvome mjestu pitanje: „Što obući?“ Dovoljno je preći Doljane da primijetiš neopterećene ljude koji šetaju ulicama svojih mjesta i gradova u „robi okodoma“. Kod nas nije baš tako. Kod većini, jer ni ovdje ne smijemo generaliziratie kao ni i drugim konkretnim situacijama. Kod nas vidite štikle u pol bijela dana. I to kod osobe koja nije izletjela s posla, već iz kuće. Promatram goste jedne svečanosti organizirane u Dubrovniku. Primjeti s

Dolazim nedavno u jednu željezariju s namjerom kupnje cirkulara. Prodavač mi se obrati grubim glasom: "Izvolite!" Rekoh mu što tražim. Još grubljim glasom upita: "Zašto vam treba?" "Pa za rezanje drveta" odgovorih mu. On najgrublje odbrusi: "Imate raznih vrsta drveta, imate tanje, deblje..." Prekinuh ga: "Ima i doviđenja!" Izašao sam iz trgovine, ali s obzirom da sam na blagajni vidio vlasnicu, odlučio sam se vratiti. Rekoh joj kako sam svjestan da ovakvih neljubaznih radnika i poteza ima na svakom koraku. Djelatnik se pođe ubacivati u razgovor s pravdanjem, odnosno rečenicom: "Gospodine, ja vas nisam vrijeđao..." Rekoh mu da trenutno  razgovaram s drugom osobom te da je on završio sa mnom. Kupio sam što sam trebao, a vlasnica se ispriča za postupak svoga podređenoga. Sutradan promatram djelatnicu iza jednoga šaltera. Na majici joj je smješko koji je svojevrsni logo njezine firme. A na njezinome licu plačko kakav se

Ovih dana sam promatrao tri situacije u kojima su žene provodile svoje uobičajene postupke. Neke žene. Odmah isprika onima koje se ni u jednoj opisanoj situaciji ne će naći. Žene me prate, a i ja pratim žene cijeli život. Mama me rodila i odgojila, sestre i baba su me odgojile i razmazile, žena se za mene udala i nastavila odgajati tamo gdje su prethodno navedene stale, kćer me "vuče za nos". Žene debelo prednjače u svakom mom radnom okruženju. Žene lajkaju većinu osvrta. Baš me zanima hoće li biti isto i s ovim. Situacija prva. U crkvi sam. Ispred mene su dvije postarije tete. Šapuću. S desne strane je prošao mladi bračni par. Djevojka/žena je sjela, ali muškarac je ostao stajati. Valjda je čovjeku dosadilo, a primijetio je slobodno mjesto na lijevoj strani crkve. Dotičnim gospođama promaknuo je njegov čin jer su se gledale u oči (kroz naočale) dok su analizirale tko bi mogli biti novi "misari". E tek tada počinje pravo komešanje, okretanje, upiranje prstom

Svjetski je dan borbe protiv siromaštva. Svake godine u svijetu umre 11 milijuna djece od bolesti izazvane izgladnjivanjem. BiH je jedna od dvadeset najsiromašnijih zemalja u svijetu. Oko 700 000 ljudi živi na granici siromaštva, a svaki šesti čovjek je gladan. Kada čujem ove podatke zapitam se živim li u ovoj zemlji.  Moja sestra redovito ostavi pola sadržaja hrane u svome tanjuru. Zet kosti, ali i dosta mesa pri kostima, nosi psu. Mama jučerašnji kruh odvaja sa strane i daje ga kokošima. Ja otkidam od kobasice i dajem mački. Ovdje nema siromaštva. U svim kućama je skoro isto. Nedavno razgovaram s prijateljem koji kaže da  ode raditi par godina u inozemstvo kako bi se vratio i kupio si stan. Neformalni zaključak je da smo mi ovdje siromašni, te da si ne možemo priuštiti sve što poželimo. To je istina, ali to nije siromaštvo. To je nemogućnost postizanja instant bogatstva. Previše se ugledamo na Zapad.  Kada su to naši ljudi bili bogati? Živjeli su prosječno, ali gladni

Danas se sjećamo beba izgubljenih tijekom trudnoće ili neposredno nakon poroda. Supruga i ja smo u prvoj kategoriji, odnosno u skupini roditelja koji su izgubili bebu tijekom trudnoće. Dva puta. Prvi put s tri i pol mjeseca trudnoće, a drugi put s mjesec dana. Prvi put zapravo nismo ni imali vremena razmišljati o svemu. Sve se zbilo brzo i na dan na koji smo najmanje očekivali. Zapravo, prvi put to nitko ne očekuje. Kasnije pušeš i na hladno. Kada su splasnule emocije, sve smo stavili na vagu. Prevagnula je nada da će doći ljepši dani. Zamišljali smo prvu bebu i često uspoređivali s rođenom djecom. Znali bismo reći: "Ovoliko bi mjeseci imala naša beba". Nova radost nakon nepune dvije godine. Bojiš se, ali ipak misliš da će biti najbolji ishod. Pogriješiš. Bog ima drugi plan. Ako je On našao ljepše mjesto duši našeg dragog djeteta, onda se mi tu ne trebamo miješati. Ipak smo žalili i molili Boga za snagu. Posebno olakšanje smo doživjeli kada smo nakon savjeta prijat

Nemili događaj koji se jučer zbio u Caritasovu domu za stare i iznemogle s hospicijem "Betanija" nakon moje objave na  osobnome Facebook profilu otišao je u svijet. Prenio ga je Čaportal, a potom mediji diljem BiH. Noćas mi se javlja kolegica iz Sarajeva da su i tamošnji portali izvijestili o tome. Kolege novinari su kontaktirali Dom, a dežurna medicinska sestra je potvrdila događaj. Odigrali su ključnu ulogu u plemenitoj aktivnosti predstavljanja lopova široj javnosti. Kako sam i napisao u jučerašnjem postu, osumnjičio sam osobu koja se nalazi na fotografiji koja prati jučerašnji, ali i današnji tekst. Evo jučerašnje objave:  PAZITE KOME OTVARATE VRATA!!! Dragi prijatelji, danas se u Caritasovu domu za stare i iznemogle "Betanija" u Čapljini dogodila krađa. Pomoć je došao tražiti gospodin s fotografije. Rekao je da mu treba pomoć za operaciju. Zamolili smo ga da pričeka na hodniku. Na žalost, vješalica na kojoj se nalazila osobna torbica našeg k

Jučer je bio moj rođendan. Nije bilo obavijesti na Facebooku. Ostadoh bez hrpe čestitki. Čestitali su odabrani. Neki su se sjetili zbog dvije desetke koje obilježavaju dan rođenja, a bliži su svakako znali. Unatrag nekoliko godina par stotina ljudi bi mi uputilo čestitku. Obavijest je bila otključana ili bih sam postavio fotografiju. Tada bi uslijedile čestitke. Ove godine samo nekoliko ljudi preko društvenih mreža, nekoliko sms-om.  Htio sam se uvjeriti u nezanimljivost pojedinca kada isti nije dio reklame ili obavijesti. A svi mi koji smo na društvenim mrežama samo smo proizvodi koji se prodaju koliko to dopustimo. Kada se skrijemo iz prvoga rada na polici, nitko nas ne traži otraga. I u to se jučer uvjerih. I sam tako "kupujem". Čestitke za rođendane svele su nam se na postavljanje na zid par riječi za sreću nakon što nas obavijesti čika Facebook. Previše se oslanjamo na društvene mreže i na reminder aplikacije. Ne razmišljamo, samo slijedimo, a da se ne pit

Nedavno sam vidio svoju učiteljicu. Jednu od nekoliko njih koje su nas učile. Nisam ju vidio zadnjih dvadesetak godina, ali sam ju prepoznao. Bila je draga i blaga. I vlastita sestra me učila. Dala mi je prvu jedinicu i neopravdani sat. Naime, nakon što je objasnila lekciju iz  Prirode i društva pružila nam je priliku da postavimo pitanje. Brat diže ruku i piskutavim glasićem devetogodišnjaka upita: "Molim Vas, možete li mi dati tri i pol kune za čips?" Učitelj koji ju je zamijenio nikada me nije izbacio sa sata. Ne sjećam se imena, ali se sjećam stasa i glasa učiteljice iz Metkovića koja me je učila samo dva dana dok sam boravio u izbjeglištvu kod strine i strica. Tada se devetogodišnjak "naglo razbolio" pa je, nakon što je strini priznao grijeh laži, prekinuo školovanje. Učiteljica očito nije imala pedagoški pristup kojim bi mogla zadržati novo dijete.  Nakon njih, došli su nastavnici. Bojiš se nečeg novog, a posebno nastavnika koji su na "lošem g