Naoko trivijalna pojava

Nedavno nakon smjene na Radiju Herceg-Bosne na Facebook postavih status I ja napustih Mostar. Nekakvi, brate, negostoljubivi ljudi . Jutarnju smjenu sam predao dok je još bila aktualna vijest da su migranti vraćeni iz Konjica prema Sarajevu. Već u jutarnjim satima su počele pljuštati kritike na Mostar iz sjevernijih krajeva. Stoga sam postavio ovaj ironičan status. Neki su povezali, neki ne pa su čak u inboxu pitali zašto sam se razočarao u grad i ljude? O Mostaru još nisam pisao, a ovaj članak nije pravdanje zbog spomenutog statusa nego moj doživljaj ovoga grada. 'Ta reć' o Mostaru? U tom gradu sam se rodio, u njemu su rođene moje dvije kćeri. U njemu sam se upoznao sa svojom suprugom, proveo najljepše godine života, u njemu smo se zaručili, sudbeno vjenčali, proživjeli sva godišnja doba i njihove čari i poteškoće koje sa sobom nose. U njemu smo uživali i živjeli. O Mostaru su pisali mnogi pisci i pjesnici. I sve pozitivno. Kao i o svemu drugom, tako i o njemu jedni

Često se o profesionalnoj deformaciji priča u svakodnevnom govoru, a još češće je ljudi primijećuju u svome životu. Ipak, koliko god iskreni bili baš i ne pričaju o svim svojim profesionalnim deformacijama. Ne znam zašto, jer ako imaš profesionalnu deformaciju onda si možeš pripisati i da si profesionalan. Valjda. Prvi posao - službenik na parkingu. Naplata ulaznica i upute za pravilno parkiranje na lokaciji. Sjećam se onih noćiju tijekom prvih petnaestak dana angažmana prije 13 godina kada bih u polusnu govorio: "Još samo malo natrag, malo lijevo i u redu je!" Ipak je dosta godina prošlo, polusan mi je sada rezerviran za druge radnje, ali ne mogu ne primijetiti sve nedostatke na našim parking mjestima. Jednostavno zapinju za oči. Pozitivno je, svakako, što sam i na praznom parkingu uvijek između dviju linija. Moj instruktor bi bio ponosan na mene. Rad u novinarstvu - novinar. U svome pozivu sam već 15 godina, a za mnom je hrpetina primijećenih profesionalnih def