Naoko trivijalna pojava

Ovih dana se prisjećamo Kate Šoljić. Majke za Domovinu, majke za dugo sjećanje. Dala je sve što je imala. Otkrivaju joj se spomen ploče, a ona s nebeskih visina, pokrivena hrvatskom zastavom junačkom krvlju, sve to gleda i drago joj što joj zahvaljuju. Drago joj je što ovaj naš čovjek, iako često kopa rupe svome bratu u svakodnevici, u muči ga ipak pomaže, zahvaljuje, podiže.  I ova današnja kiša je podsjetnik na kiše i kiše suza koje su prolivene svih stoljeća našeg bivstvovanja i borbe za očuvanje onoga što jesmo i što želimo biti. Jesen je, uobičajeno je da u jesen pada kiša, ali htjeli ili ne htjeli, kada padaju na današnji datum ne možemo ih ne povezati sa suzama. Suzama naših baka, majki. Na kraju krajeva i suzama naših muževa. I muškarci plaču! Ali, vratimo se ženama. Ženama mučenicama. Ženama koje su desetljećima morale šutjeti. O njima u svojoj knjizi Djevojke na žrtveniku piše Vesna Slobođan, rođena Papac. Istražila je Vesna i upoznala čitatelje s 206 djevojaka koje su dale s

Nalazim se na Drenovcima, blizu Zelenikovca u općini Neum. Naselje, kuće i okućnice su to za ljetni izgon stoke. I torovi su tu bili za stoku (hajvan), a kuće za čeljad (iksan). Davno napušteno, nešto preventivno porušeno, a nešto lanjskim požarom dokrajčeno. Pokojni prađed Nikola, koji je došao na ženino iz Velje Međe u Ravnom, ovdje je i umro. Nisu mu ispunili želju da mu i kosti polože negdje u ovu zemlju, nego su ga prenijeli na Zelenikovac, neka dva kilometra po mojoj slobodnoj procjeni. Sami kamen. Pojata, guvno, čatrnja, kamenica, kuća, zidovi, suhozidovi. Na trenutak pomislim da je i zemlja kamena. A i ne bila, lani izgorjela, a ove godine vapi za kišom.  Vraćam se pokojnom Nikoli i ekipi koja ga je prenijela. Ćaća govori da su ga prenijeli seljani i sin Martin. Eto, nije bilo poduzeća za pogrebne usluge, a čovjek pokopan. Ma šta pokopan, mrtav nošen skoro dva kilometra. Koja solidarnost i dobrosusjedski odnos! A danas? Danas se po gradovima, a čak i po manjim selima, gleda kak

Sinoć su sestre pričale kako bi ih tata budio ujutro u četiri sata da idu u polje brati duhan riječima: "Hajde, pa kada se vratite spavajte..." Nisu ni on ni one bile naivne, znalo se da će taj isti duhan trebati nizati odmah po povratku iz polja.  Nije ovo hvalospjev o mom ocu koji je grešan poput svih naših očeva. Nije ovo ni pokušaj stvaranja idealne slike o nama nesavršenim bićima. Odmah želim napomenuti da smo se bezbroj puta posvađali, em zbog moga nepoštivanja njegova iskustva, em zbog njegova neshvaćanja i nepriznavanja činjenice da ni ja nisam više zeleno dijete. Nisam vrednovao njegov rad u težačkim poslovima kao ni on nije djelovanje na nekim drugim područjima. Ili jednostavno nismo znali to reći jedan drugome.  Ovo je samo pokušaj da nam svima još jednom ponovim da ćemo jednoga dana postati sve ono zbog čega smo bili ogorčeni na roditelje, da ćemo biti gori od njih. Nisam volio taj tempo ranih ustajanja, iako sam i tu na samo pet posto onoga što su prošle sestre.