Naoko trivijalna pojava

Prije dvije i pol godine jedna djevojčica ushićeno nakon roditeljske najave odlaska u Mostar reče: "Vecejas ce nas tata voditi u Pempas da necto kupimo". Čulo dijete da ono u što je do jučer kakilo zovu tako pa misli da je naziv onoga u što je vode isti. Od tada ga zovem Pempas. Dodam i Bol kako bi ljepše i sličnije zvučalo najvećem tržnom centru u Mostaru. Od otvaranja naovamo ni sam ne znam koliko smo puta odlučili: idemo u Mostar u kupovinu, ili ti ga u šoping. U taj Pempas da doživim bol. Vjerojatno kod nas nema ono što nam treba. Idemo u centar u kojemu ima sve i onda kada u novčaniku nemaš ništa. A kada uđeš u centar posegneš za katricom jer tko zna kada će opet tako sniženje biti. Pegla frizerka u onome dole salonu onu plavu tetu, a moja supruga u ovome butiku pegla crveno-bijelu karticu. Doduše, peglam i ja svoju, ali zbog različitih stvari. Kada muškarac ima potrebu za obnovom garderobe onda ide od najpotrebnijeg prema najmanje potrebnome bez puno zastajki

Kada su moji roditelji prije devetnaest godina proslavljali srebrni bračni pir pomislio sam kako je davno to bilo, prije par stoljeća. Te 97. godine udala se moja druga sestra. Danas, devetnaest godina nakon njezina pira često pomislim: "Kao da je bilo jučer!" Djeca naših roditelja, još malo pa će, ako Bog da, početi postajati bake (djed će malo pričekati). Njihovi unuci na svijet će početi donositi nova ljudska bića, a kao da su tek jučer i sami ugledali svjetlo ovoga svijeta. Upravo njima i njihovoj visini i odraslosti iznenade se udaljeniji članovi obitelji kada se okupimo na nekoj svadbi ili, što je češće, sprovodu. Pojedini dani kroz godinu zbog svoje važnosti budu zaokruženi na našim kalendarima, a potom podebljani i u dnevnicima. Tada ćemo se ženiti, udavati, roditi nam se dijete, početi raditi... Pomislimo: "Ima još do tada!" Onoga jutra kada dođe taj dan pomislimo: "Pa zar već?" Na jesen prošle godine kolegica mi je darovala mali poslo

Zbog izvanrednih okolnosti jednoga jutra trebao sam pripaziti kćer i šestogodišnjeg nećaka. Mihaela i Luka. Najmlađi unuci naših roditelja. Luka je imao pet i pol godina kada se Mihaela rodila. Zbog ljubomore ju nije bio odmah prihvatio, čak je, kada je s roditeljima pošao na krštenje, rekao mami: "De mi reci kako ona mala zove ako me bude ko pito da znam reći!" To se promijenilo prošloga ljeta. Luka i Mihaela su se družili u Čapljini kada su pali i prvi poljupci. Mihaela je tako nakon rođaka Kristiana pristala povremeno biti i u naručju rođaka Luke. Ravno čudu. Luka je ponovno kod nas. I dalje se vole. Mihaela se pravi pred rođakom i to svakim svojim potezom. Polovicom jednoga oka promatram njih dvoje, a s okom i pol vraćam poslovne mailove. OK, svakako sam otišao s radnog mjesta. Međutim, isto često činim i u popodnevnim satima. Razigrani, izravni i iskreni. To je ovo dvoje djece u dobi od godinu i pol do sedam godina. Iskrenost, ona biserna dječja je njihova najve