Zatočeni u snijegu
Često bih se zapitao: „Kad će više taj snijeg?“ Još češće bi moji dubrovački nećaci pitali svoje roditelje: „Kada ćemo u Čitluk kod tetke Angele?“ Petak, 3. veljače 2012., Sv. Blaž ili Sv. Vlaho kako ga vole zvati Dubrovčani. Ovaj dan bio je određen za odgovore na moja i pitanja mojih nećaka. Bog je odgovorio: „Evo vam taj dan, odnosno dane!“ U petak ujutro, kroz dobrih desetak centimetara snijega, prvi do Gradnića probili smo se majka, supruga i ja. Supruga se hvali kako mi je nova uloga ramskoga zeta dala hrabrost za snalaženje na hercegovačkome snijegu. Neka joj bude. Osmijeh na sestrinome i zetovome te licima mojih nećaka izražavao je sreću zbog našega dolaska i nade da nećemo biti prvi i jedini gosti. Tako je i bilo. Unatoč obilnome snijegu i nanosima koji su iznosili i po metar i pol gosti su u kuću Dodiga ipak pristizali. Stigli su i drugi Dubrovčani koji su zapeli svojim džipom na samome ulazu u dvorište. Valjda ih je zanijelo sjećanje iz Dubrovnika gdje su ostavili temper