Naoko trivijalna pojava

Kad smo za vrijeme studiranja živjeli na Rudniku Milu i mene Anđelko je izluđivao poštapalicama poput: ˝Pušći me gospođo!˝ , ˝Rauberka preko puta˝ ili ˝Bi´ ja, ali evo ka´ ću?!˝ Mene jest, a ne znam za Milu, pretpostavljam. Njegove gluposti bile su, izgleda, vizionarske. Pojedinim gospođama danas bih, pet-šest godina nakon, najradije rekao ˝Pušći me gospođo!˝. Kada sam u Kosači rauberke su doslovno preko puta. Ali, što je samo pogodio ovo zadnje. ˝Bi´ ja, ali evo ka´ ću?!˝ Ovaj odgovor dajem na pitanja: Mama: ˝Sine moj, misliš li ti doma dolaziti?˝ ˝Jesi li jeo?˝ Tata: ˝Jesi li usuo vodu i ulje u auto?˝ ˝Jesi li vodio auto majstoru?˝ ˝Bi li mi poslao jedan bon?˝ Sestre: ˝ Kako te nije sramota, otkad nisi bio, kad ćeš doći kod nas?˝ Djevojka: ˝Kad završiš s poslom, hoćemo li u šetnju?˝ ˝Hoćemo li ti i ja ijedan utorak i četvrtak vanka?˝ ˝Zašto si nervozan, nemoj takav biti, budi dobar, opusti se!˝ Mile: ˝

Isfrustriran svakodnevnim situacijama često bih došavši kući mami kazao: ˝Ne mogu više, odlazim u Dubrovnik, Zagreb, Berlin...˝ Jedan dan rekao sam joj kako ću početi raditi u Betlehemu. Na to je samo kratko dobacila: ˝E, još nisi išao u taj grad! Stanovnici Betlehema u gradu su svako jutro nešto prije osam sati. Točno u osam, dok na lokalnoj radiopostaji emitiraju informativnu emisiju ˝U žiži˝, Danijel počinje postavljati radni materijal na stol i požuruje sve one kojima se nije dalo stati na noge. A takvih bude barem 30 posto. Međutim, svjesni smo da grad ne će funkcionirati ukoliko svatko ne da svoj obol. U roku deset minuta, svatko je u svome poslu. Recikliranje staroga papira, priprema sitnih dijelova za pozivnice, pravljenje kuglica za krunice. Nema što, funkcioniramo bolje od države u kojoj se vlada uspostavlja osam mjeseci nakon izbora. Naši izbori održani su 10. siječnja tekuće godine. Nije bilo podobnih i nepodobnih. Svi kompetentni. Od prvoga do šestoga. Poseb