Naoko trivijalna pojava

Slušam jutros na radiju odgovore anketiranih građana o očekivanjima od nove godine. Urednik emisije je odabrao različite odgovore kako bi prenio slušateljima kako diše javnost. Prvi žele posao, drugi novac, treći zdravlje, četvrti sreću. Posao je na prvome mjestu. Iako na prvu začuđuje što je posao na prvome mjestu, kada se malo bolje analizira stanje stvari jasno je zašto je tomu tako. Kada si riješi egzistencijalna pitanja, onda je čovjek stabilnijeg zdravstvenog stanja, a samim time je i sretniji. Moja kolegica Monika nedavno na svoj facebook postavi status: "Zamisli koliko je potrebno da ti se ništa ne događa tijekom godine, da bi bio uzbuđen oko dočeka nove?!" Njezin status me podsjetio da svoja razmišljanja proteklih godina kada sam donosio pregršt odluka na Staru godinu. Prestajem pušiti, trčat ću, učit ću, budit ću se ranije, a kada se podvuče crta točno za godinu dana iz nje frcaju iskre nezadovoljstva zbog neispunjenih obećanja danih sebi samome. Kako

HKUD "Hutovo" iz istoimenoga sela, a moje rodne župe prošloga vikenda je u Neumu upriličilo božićni program kojim je dominirala predstava kojom smo se vratili otprilike pola stoljeća unatrag. Božićni običaji našega kraja polako iščezavaju pa je uloga Društva u očuvanju istih jako bitna. HRT je danas u svome programu prikazao priču iz Hutova i time donekle otkrio izolir traku od koje valjda pojedini "domaći" mediji ne vide vrijednost toga kraja. Reportaža je snimljena u nedjelju u Hutovu, dok je predstava odigrana u Neumu u koji je od ukidanja pruge 1976. odselila većina puka. Imao sam čast glumiti ćaću šestero đece, muža vrijedne žene stopanice (kućanice) i sina Vlahina i Janjina te brata čobanicina (pastiricina). U prvome činu sam došao s posla s pruge gdje sam otpravnik vlakova. Žena i majka nam spremaju večeru, a prema ženi nemam prisan odnos, pogotovo ne u društvu domaćina i domaćice. Sestra, već stara cura, vraća se s paše i prigovara mi da sam na pl

Moj prijatelj je tijekom studentskih dana pozvao na spoj djevojku na koju je "bacio oko". Popili su kavu, malo popričali, a onda je on, kao pravi Hercegovac, upitao damu bi li moglo biti išta između njih, odnosno postoji li šansa za "hodanje". Njezin odgovor bio je poput hladnoga tuša: "Svejedno mi je". Bolje je reći poput mlakoga tuša s tendencijom približavanja hladnome. Rastreseno ju upita: "Kako ti može bit' svejedno?" Ova (ne)zgoda često se prepričava u našem društvu, ali je ona i pojava koja je tek naoko trivijalna. Koliko se puta uhvatimo u našoj svakodnevici da nam je svejedno. Hodamo tek po pepelu koji je ostao nakon plamena koji nas je nekoć grijao. Sada nam samo prašina ide u oči i to u tolikoj mjeri da ne vidimo ne tako davnu prošlost. Zaboravimo sve ono lijepo, a čega sada nema, ne pitajući se jesmo li možda mi krivci zbog ugašene vatre. Ako sam hodao godinama sa svojom djevojkom, a potom smo se vjenčali i kao Božji

Hrvatski jezik mi je bio najdraži predmet, od prvoga razreda osnovne škole pa sve do druge godine fakulteta kada sam ga imao kao izborni kolegij. Nastavnica Marina u Hutovu je to prepoznala pa me već u šestom razredu odabrala za voditelja školskih priredbi. Bilo ih je nekoliko u osnovnoj školi, a onda sam povremeno bio voditelj programa karnevala u Hutovu. Taj lijepi osjećaj tijekom vođenja programa bio je jedan od glavnih poticaja za odabir studija Novinarstva. Prvi program kojega sam vodio tijekom fakultetskih dana bila je promocija pjesme Željke Bošnjak "Na žicama moga srca" u Pologu. Od tada pa do prvih angažmana po završetku fakulteta sam odmarao. Intenzivni voditeljski angažmani počeli su u Čapljini gdje sam vodio adventske, odnosno korizmene tribine Hrvatske kulturne zajednice Troplet u Čapljini, a potom i u Mostaru. Upravo je događaj što ga je organizirao Troplet početkom veljače u Mostaru, a riječ je o predstavljanju knjige Zvonka Bušića "Zdr

Vozačku dozvolu dobio sam krajem 2002. godine. Otac mi je odmah predao u ruke volan svoga automobila, ali me je često upozoravao da usporim naglašavajući moje vozačko neiskustvo. Znao je reći: "Sve do jednom!". Krajem kolovoza 2003. godine bilo je "jednom". Kolegice i kolega iz gimnazijskih klupa s kojih smo se konačno ustali u lipnju te iste godine odlučili smo napraviti par krugova po gradu. Ja vozač, upravo onakav kakvog nije volio moj otac. Papučica gasa bila mi je puno draža od one koja upravlja kočenjem. Gradsko raskružje kod čapljinske Pošte. Skrećem naglo udesno, ali ne znam što znači zadnja automobilska vuča. Zanosi lijevo, zanosi desno. Ne znam upraviti vozilom, ali se znak STOP na travnjaku potrudio da me zaustavi. Prednji dio automobila u zraku poput zrakoplova tijekom polijetanja. Motor radi, radio radi. Dok nervozno pokušavam ugasiti barem radio, uplašeni suvozači iskaču na travnjak. Iskočih i ja te se prvo zahvalih Bogu što smo živi. Ne sjećam

Anđelko, Mile i ja bilo smo cimeri dvije i pol godine u mostarskom naselju Rudnik kojega su moji dosjetljivi cimeri preimenovali u Pantovčak. Preko puta nas živjele su djevojke Ivana, Neda, Tamara i Nataša. Nismo znali podsjeća li nas taj naš odnos više na seriju Bitange i princeze ili Zauvijek susjedi . Nismo bili sigurni za koju bismo se odlučili, ali da je bila humoristična, u to smo sigurni. Priča o stanarima susjednih kuća više me podsjeća na triler. Kako samo studenti znaju i umiju zamislili smo si koje sve životne uloge igraju. Tako smo pretpostavili da je jedan od njih podzemlje grada, te da njegova supruga i nema baš vele veze s njim. Gara, mlada djevojka preko puta nas, prema našoj pretpostavci je bila studentica kojoj fakultet i nije jača strana. Stanodavca smo često poželjeli u društvu, ali ga nikada nismo pozvali. Cimeri i ja međusobno smo se darivali domaćim životinjama. Sve je počelo s dolaskom hrčka Nebojše. Dobio sam ga za 21. rođendan. Bio je u kavezu, a jed

Već sam ranije pisao o tomu kako je  živjeti u Betlehemu . "Betlehem", Caritasova radionica za osobe s posebnim potrebama u Čapljini u siječnju iduće godine proslavit će peti rođendan. Korisnici i instruktori raduju se božićnim blagdanima i zasluženom odmoru, ali nestrpljivo očekuju i proslavu rođendana. Kako i priliči ljubaznim domaćinima pozvat će drage prijatelje, volontere i donatore, ali i nas iz drugog biblijskog mjesta - Betanije. Bit će to, ako Bog da, prava fešta. Već vidim Leonardove ruke u zraku, Ivanov i Marinin ples. Igor će na plesni podij pozvati Marinu. Josip će se smiješiti. Sanja će gledati kroz prozor tko sve dolazi od uzvanika. Kristijan i Marija će promatrati događaj iz svojih kolica. Marija i Marijana će sjediti jedna pored druge, a Ana će poželjeti asistirati Tihani. Ivan će upravo instruktorici Tihani reći da je najljepša, ali čim se okrene prema nekoj gošći već će ta postati najljepša. Zapravo, naša fešta ni po čemu se ne će razlikovati od obič

"Lako je roditeljima podizati djecu. Primaju plaću, rade na zemlji,  novac ponekad pada s kišom s neba. Rodili su nas kako bi nam osigurali osnove za život. Osnove da, ali luksuz? Ma i luksuz, nismo baš mi zaslužili izdvajanje iz društvene cjeline. Ne bi bila cjelina bez nas, raspala bi se".  Koliko puta smo pomislili sve ovo napisano u prvome pasusu? Ako nismo izrekli sve ove rečenice, onda smo barem neke od njih pomislili u svađama s roditeljima. To su one nezgodne situacije kada se moramo pomiriti s činjenicom da nam roditelji ne mogu odgovoriti na brojne zahtjeve. Trebalo nam je u školi nabaviti tenisice kao u prijatelja. Markirani ruksak je trebao biti i na našim leđima. Onda je došla ekskurzija. Nakon toga i srednjoškolska ekskurzija. Nije bilo dovoljno njihovog doprinosa pa smo im se još s 23 godine obratili kako bi nam osigurali apsolventsko putovanje. Ništa to nije bilo skupo iz tadašnje perspektive. Onda se perspektiva promijeni, a time i skupoća pojedinih s

Svatko ima neku vezu sa selom. Netko je u njemu rođen, netko je u njemu živio, netko u njemu živi i sada. Jedni su išli kod bake i djeda na selo, dok su drugi u nekoj ruralnoj sredini imali obiteljske prijatelje. Sjećamo se domaćih životinja, dobre hrane i ljubaznih seljaka.  Ja sam seljak. Rođen u gradu, ali zadojen na selu. Moje selo zove se Zelenikovac. Nalazi se u zaleđu Neuma. Ni kilometar zračne linije do granice Lijepe naše. Moje selo u ratu nije palo u neprijateljske ruke, ali smo ga ipak morali napustiti. Djeca i žene. Bilo smo istinski migranti, a momci i muževi su ostali i branili ga. I obranili. Moje selo je na kamenu. Zloglasni Hadžibeg iz Hutova, pod čijom čizmom je bio Zelenikovac, zvao ga je "selo na velikoj stijeni". Doista, hodajući po mome selu naići ćete na više kamena, nego zemlje. Taj kamen je ipak prehranio našega čovjeka. Ipak je njegova tvrdoća nekima izvadila vizu za odlazak na sve četiri strane svijeta. Od Neuma, Čapljine, Metkovića, Pelješc

Razgovaram danas s prijateljem o hercegovačkom načinu provođenja godišnjeg odmora. Pozitivno je to što Hercegovac ima godišnji jer se podrazumijeva da ima posao. Ako se godišnji ne raspoređuje po zakonu nije ni bitno, Hercegovci su svakako vješti u pronalaženju rupa u zakonu. A ako dobiju dva tjedna godišnjeg odmora onda se u većini slučajeva ne odmaraju, nego umaraju. Godišnji odmori najpovoljniji su za odraditi kućne poslove. U koje god doba poslodavac Hercegovcu pruži priliku za odmor, on tu priliku prokocka ako ćemo se voditi značenjem pojma godišnjeg odmora. Većini Hercegovaca more je kao na dlanu. Neki ga samo gledaju, a ne umoče ni prst od druge ruke. Ovi Hercegovci s mora poslužuju goste koji itekako znaju iskoristiti svoj godišnji. Jednostavno odmaraju. Ako je moguće naš čojek ne uzima zimski godišnji, jer tada nema što raditi. Klanje gudina (svinja) se obavi subotom, ako zaposleni Hercegovac istu ima slobodnu kroz radni tjedan. A s obzirom da se ne može dovršiti sav

Prije desetak godina osvojili su nas digitalni fotoaparati, a prije par godina pokleknuli smo pred navalom pametnih telefona koji u sebi sadržavaju i fotoaparat. Svi smo fotografi, ali nigdje žive fotografije. Jednom prilikom sestrin svekar je upozorio fotografa koji je "štrokao" obiteljski događaj: "Ne dopuštam slikanje ako ne dobijem slike, nisam vidio slike ima deset godina". Martin je kasnije dobio fotografije koje redovito i rado pregleda prisjećajući se važnoga dana u svome životu. Društvene mreže pružile su nam priliku za dijeljenje i razmjenu naših fotografija, odnosno dragih uspomena. Pojavom Facebooka naše fotografije postadoše previše javne, ali su time pojedincima pružile jedinu priliku preseljenja iz njihovih računala ili kartica na fotoaparatima. Na ovoj javnoj ploči može ih se naći svakakvih, ali srećom, postoje mogućnosti zaštite odnosno kontroliranja kome ih pokazati, a od koga ih skriti. Tako nam barem kažu naša Velika braća. Ovih dana smo č

Prošli vikend dosta osoba je postalo Francuzima. Barem na profilnim fotografijama. Kažu da su se tako solidarizirali s tom ožalošćenom nacijom. Poginulo je previše nedužnih ljudi, dakako da nam se svima steglo oko srca. Neki su obojali svoje profile, neki postavili fotografije svoga boravka u Parizu, a neki skinuli fotografije s interneta. Neki se, nadam se, pomolili za duše tih nedužnih žrtava. Onda je došla obljetnica Vukovarske tragedije. Nema aplikacija koje će ti profilnu sliku prebaciti u šahovnicu. Znaju svjetski centri moći gdje su svjetla Pariza, ali ne znaju gdje je grad kojega je prije 24 godine obavila tama. Znaju majke, supruge, invalidi. Ono to znaju svaki dan, a mi osamnaesti jedanaestog. Nema tako moćnih aplikacija ni za prebaciti sliku profila u zastavu Bosne i Hercegovine. Jučer je i u našoj zemlji bio teroristički napad. Zar majke i očevi, supruge, sestre i braća dvojice naših vojnika nisu tužne? Zar je BiH tako neprimjetna? Ne žele vidjeti centri moći. Žmir

Moj djed, mamin tata, u mlađim danima je bio strastveni lovac. Pokojna baka često bi rekla: "Dok pametni i pobožni ljudi neđeljom idu za ostalim narodom k misi, moj muž ide za setenjima u brdo". Više od tuge zbog odvojenosti od supruga vikendom strahovala je od pušaka koje su vodeći dio lovačke opreme. Ne daj Bože da tko promaši. Nije. Djed je umro u dubokoj starosti noseći do kraja u srcu i mislima titulu strastvenog lovca.  Tata je imao lovačku pušku koju je nedavno prodao. Visila je u podrumu, a ja sam dobio izričitu zabranu da joj se približavam iako je konstantno bila prazna. Čekala je tatu da se smisli hoće li biti lovac. Nije dočekala. Zato sam ja, kao prvašić, dočekao rat. Sjećam se upravo pogona tih istih lovačkih pušaka kojima su moj otac i ostali muškarci iz sela imali priliku biti naoružani. Nitko im nije ranije predstavio pakleni plan rata. Dobri Do, susjedno selo do našega bilo je ispražnjeno domicilnim stanovništvom, a popunjeno strancima, vojnicima tzv.

Neki seljak kupovao vola od čovjeka iz susjednoga sela. Gleda kupac životinju i što može naoko vidjeti sve mu odgovara. Ali ne može procjeniti koliko je vol "prešao". Dosjeti se i upita prodavača: "Pušiš li?" Ovaj odgovori negativno. "E, onda ti ni vola ne ću kupiti, ako nisi odmarao ti, nije ni vol", reče razočarani kupac. Vjerojatno je i prodavač bio razočaran, ali priča ne kaže je li se propušio. Znam dosta pušača, a i ja sam periodični pušač. Bio, nadam se. Prvu cigaretu zapalio sam s devet godina, na prevaru. Vlastita sestra me prevarila. Kada sam joj zaprijetio da ću je izdati mami, onda je rekla kako bih i ja trebao povući jedan dim. Nakon što sam to učinio mudra sestra doda: "E sada mogu i ja tebe izdati". Drugu cigaretu zapalio sam deset godina nakon prve. I dok su kolege uvlačile dimove po wc-ovima osnovne i srednje škole mene te nije zanimalo. Faks, odnosno studentski život je donio promjenu. Jedna po jedna dok nisam došao na

Mama i tata u prvi zajednički projekt ušli su prije skoro 44 godine, onaj bračni. Vjenčali su se krajem siječnja 1972. godine. Tata je već tada, kao 28-godišnjak, postao "svoj čovjek". Bio je poduzetan, a zapravo ga je život požurio nakon što je u 26. godini života, kao najstarije od šestero djece, ostao bez oca. Mama je došla u brojnu obitelj. U njezinim nogama pješice prevaljeni kilometri i kilometri od rodnoga sela do planine i natrag. Naši roditelji nisu imali, odnosno nemaju visoko obrazovanje. Kasnije su išli u neke večernje škole, mama šnajdersku, a tata zidarsku. A znali su već i šivati i zidati. Znaju i danas. Tata bez razmišljanja nešto zakrpi, a mama i dandanas argatuje. A argatovala je i tijekom izgradnje obiteljske kuće u Čapljini u kojoj danas živimo. Zajedno su je sagradili. Njihov novi projekt, njihova ideja, njihova provedba. Uz pomoć vrijednih ruku dragih ljudi. Bez kredita, sve od duhana. Sjednu na traktor u 40-ak kilometara udaljenom Zelenikovcu pa

Danas se navršava prva godina kako je svećenik izgovorio riječi: "Mihaela, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Mihaela je od tada Mihaela iako smo ju i ranije tako oslovljavali. Ne kao Ela, Miha ili Mihić. Nisam pobornik nadimaka, odnosno skraćivanja imena. Zašto  bi netko bio Kika, ako je Kristina ili zašto bi Katarina trebala postati Rina? Roditelji i prijatelji će reći da su im ta imena preduga. U pravu su, ali zar nisu bila ista kada su ih birali? Ljudi često imaju želju donositi kojekakve odluke u tuđim životima pa tako i na ovome području. Svi mi, pak, odlučujemo koliko ćemo pomjerati granice tolerancije u dopuštanju takvih postupaka. Iskustvo iz mene progovara da ih nije potrebno uopće širiti, jer onda popucaju poput jedne bivše države širokih granica. Zato, ćaća i majko, ako vam se ne sviđa kumulacija imena Cici, Maca, Faci i Laci, onda reagirajte. Ako već povlađujete, zapitajte se što će se dogoditi, ako Bog da, za 70 godina kada Faci, Maca i La

Moj otac je često znao reći: „Djetetu majka pruža ljubav, a otac sigurnost“. Pomalo mi je bilo nejasno kako to da i otac ne može dati ljubav. Sada, kada već godinu i dva mjeseca igram ulogu oca shvaćam. Ne daj Bože da ne ljubim svoje dijete, već pričam o sveobuhvatnosti pojma ljubavi. Ljubav nije teorija, ljubav je praksa. Postoji ona priča u kojoj su mladi roditelji odlučili u noćnim polusmjenama čuvati bebu. Dok je dežurna bila mama sve je prošlo u redu. U pola očeve smjene dijete je počelo naglo i glasno plakati. Otac spava i dalje. Majka ga budi i govori: „Mali plače!“ On će sneno: „Šta te briga, je li tvoja ili moja smjena?“ Koliko sam samo puta u ovome kratkome roku prepoznao sebe u pospanom ocu. Niti posao, niti stres niti bilo koji drugi pritisak ne mogu mi biti opravdanje. Zar je posao samo kada zatvoriš kućna vrata? I ne razmišljajući o ovome i sam bih često potvrdno odgovorio da ovo pitanje. Članovi obitelji trebaju ljubav sada, točnije trebali su je maloprije.

Neki ljudi imaju neodoljivu, bolesnu i kontinuiranu potrebu  zaključivati   a  priori. Nedavno mi jedna stranka na poslu prenosi što je čula o  mojem dobrom prijatelju, odnosno o čovjeku kojega i sama  relativno dobro poznaje. Eto, pitaju nju hoda li on ikako zemljom ili je konstantno u oblacima. Ne poznaju ga izravno, ocjenjuju po onoj "rekla-kazala" i "iz oblaka se vidi". Neka, tko je onda tu u oblacima? Kaže mi sugovornica da je "spasila stvar". Rekoh joj da nije bilo potrebe za to. Naglašava da svoj potez smatra ispravnim jer je osoba promijenila mišljenje. Završih: „Ionako mu njegovo mišljenje neće popraviti stanje na žiroračunu“. Samo neka ga ne tuku i ne buše gume na autu, kako nedavno reče jedan mladi uspješni čovjek. E, tada bih i ja stao u obranu. Taman mi taj događaj pade u zaborav, kad mi jučer draga osoba priča kako je također čula loš komentar o istome čovjeku. Novi sugovornik moje nove sugovornice mojem prijatelju je preb

Kada je sestra Angela rodila Zvonimira prije devetnaest godina cijela naša obitelj bila je presretna. Živo i zdravo dijete je došlo na svijet. Nije bilo mobitela, a pogotovo ovih s foto aparatima da se bebu fotografira učestalo što danas skoro svi činimo. Ipak, fotografija nije nedostajalo. Lijepo ih je danas pogledati. Zvonimir je u međuvremenu postao momak, student, marljiv radnik i moje kumče. Znam, ako već i nije, vrlo brzo će postati i nečiji dečko. Kada je Zvonimir imao godinu i dva mjeseca druga sestra je rodila Kristinu. Zvonimir crn kao Arapin, a Kristina plava kao Njemica. S njom i njezinom mamom sam boravio u Mokošici tijekom prvog Kristininog ljeta. Bila je toliko živahna. Kao dvogodišnja djevojčica je zgrabila psa i ugrizla ga. Moglo se, čim je prohodala, vidjeti da će biti sportašica. U međuvremenu je počela profesionalno igrati rukomet. Otišla je iz obiteljskog gnijezda u Zagreb i prije faksa. I sada, dok ovo čita koluta očima i govori: „Ujkoooo!“ Sestra Karla

Oko nas je mnogo osoba koje su opipljiv primjer da nas snaga Božje providnosti te osobne želje i volje može dovesti do svakog zacrtanog, ali često i neočekivanog cilja. Božjeg cilja. Mnogi ovome mogu posvjedočiti, ali su skromni te radije šute. Često smo prenositelji loših događaja i primjera. Kao da se samo ružne stvari događaju. Najutjecajniji mediji kontinuirano nas bombardiraju takvim događajima, a mi upijamo poput spužvi. Ona je slijepa djevojka Martina. Ne srami se i ne boji svoga invaliditeta. On joj nije čimbenik nabijanja kompleksa, nego samo pokazatelj da treba upregnuti dodatne snage kako bi pratila nas „bez invaliditeta“. Skromna je i tiha. Završila je srednju školu u Sarajevu, a potom se vratila svojoj obitelji u Čapljinu. Marljivo je izvršavala svoje zadatke u Caritasovoj radionici za osobe s posebnom potrebama „Betlehem“. Kao nagradu za njezin trud, a prije svega zahvaljujući milosti Božjoj, ona je u pratnji dobrih ljudi u travnju ove godine posjetila marijansko

Brzo živimo. Prebrzo. Varamo se da ćemo naći načine kako bismo se opustili. Sve ih je manje. Nadamo se da ćemo jednom biti raspoloženi za družiti se i razgovarati s nama dragim ljudima. Onda počinjemo lagati i njih i sebe same. Već godinu i mjesec često čujem rečenice: „Doći ćemo vam na babine jednu večer. Baš smo neki dan o vama razgovarali. Uskoro se vidimo“. Odeš u trgovinu, kupiš svašta očekujući goste koji su zvučali tako uvjerljivo kao da će doći već ovoga vikenda.  Sve ono što nisu popili i pojeli ovi gosti koji su se najavili, to su učinili neki drugi koji su bili bolji organizatori slobodnoga vremena. Iznenada su došli i isto tako iznenada ti popravili raspoloženje. To su pravi gosti. Ovi što konstantno obećavaju dolaske kao da misle da su nezamjenjivi. Tako često to provuku u razgovoru kao da ti danima ne spavaš zbog toga što oni nisu došli. A zapravo, i nisi im se nadao jer da su ti bili važni davno bi došli. Satirični portal Erogag opisao je parolu „Čućemo se

Čapljinski portal prošloga vikenda je prenio reportažu Dnevnog lista o Domu za stare i iznemogle s hospicijem "Betanija". Opis podijeljenog sadržaja na facebook profilu Čaportala: "Pročitajte reportažu o hospiciju "Betanija", domu za stare i nemoćne u Čapljini, te intervju s direktorom Antom Benderom". Pedeset jednoj osobi se svidio post, a osoba koja se krije iza facebook profila pod imenom Marko Goluža napisala je "pederko direktor". Nakon što sam pronašao post, a samim time i komentar, nasmijah se i navratih u njegovu virtualnu baštu kako bih vidio tko me tako lijepo kiti.  Poželih mu poslati i zahtjev za prijateljstvo. Razočarah se. Nema nikoga. Ne postoji. Ova "osoba" nema čak ni virtualnih prijatelja, a mogu samo zamisliti koliko ih ima u stvarnome životu. Na profilnoj fotografiji "Marka Goluže" u travi pognute glave čuči od pasa gol muškarac (preuzeta fotografija i za ovaj osvrt) koji kao da se pita: "Bože

U ona doba kada nismo ni pretpostavljali kako bi mogli izgledati mobiteli ljudi su imali običaj viđati se jedni s drugima. Išli su na sijelo. Ona koja sam ja doživljavao bila su sijelo u Martića i sijelo u gornje selo. Sestre su išle na sijelo kod Karmele i Zdravke i one kod njih .  Oni kod kojih smo mi išli sinoć, kod nas bi došli sutra i tako u krug. Nekako smo tada bili spontaniji i opušteniji, nego što smo danas. Nije se na tim sijelima Bogzna što specijalno događalo. Mi djeca bi morali šutjeti od sedam i pol do osam, odnosno od početka Dnevnika do kraja Vremenske prognoze. Netko bi od starijih sjeldžija ili domaćina morao reći: „E, da čujemo što meću za sutra“. Pa ti Mato i Ante pisnite ako smijete. I dan danas se sjetim pokojnog kuma Mate i tih sijela kada voditelj Dnevnika kaže: „Doviđenja“, jer bi na taj pozdrav kum Mato rekao: „Doviđenja i tebi“. A ako bi gorjela vatra u kominu (u dimari) tamo bi boravile sestre, prijateljice i rodice. Najčešće bi se sijelilo zimi k

Muhe, ti mali leteći beskorisni napasnici, najgore su na jesen. Ljeti se tu i tamo uvuku u kuću, ali često su im na vratima prepreke, bilo da je riječ o običnoj prozirnoj ili onoj šareno-plastičnoj zavjesi koju je je većina nas koristila u kasnim osamdesetim u ranim devedesetim godina prošlog stoljeća. Tada smo mislili da se muhe plaše tih boja. I zaista, bilo ih je manje. Osim zavjesa koristile su se muharice i one ljepljive trake. Lako je za ljeto, ali kao što rekoh na početku, muhe su veći problem na jesen. Pomisliš da su iščeznule, naložiš vatru u kući, a one se prve dođu ogrijati. I koliko god i kako god ih se riješio, jedna uvijek leti, ali ne leti po plafonu, već ti se zabija izravno u facu. Nos, oči, usne, nije joj bitno, važno joj je samo da te uznemiruje. A ti sjeo pogledati televiziju ili se odmoriti od užurbanoga tempa svakodnevice. Mogao bi je se i riješiti, ali ti se ne da ustati. I onda trpiš. A one lete li, lete... Neki ljudi me tako često podsjete na muhe je

Ovih dana su blagdani Svi sveti i Dušni dan. Dok zaposleni kalkuliraju hoće li im ova dva neradna dana, nedajBože, pasti za vikend, proizvođači cvijeća svoje proizvode iznose i nude uz rub cesta. Tu je i pokoja svijeća. Kupujemo i nosimo onima koji su nekada nekome drugome nosili. Zaplačemo gorko nad hladnim grobovima naših dragih pokojnika. Lijepo je to što nas Crkva jedan ili dva dana u godini podsjeća da odemo na mjesta u kojima leže kosti naše rodbine i prijatelja. Žalosno je to što većina to učini doslovno samo na ova dva dana. Još žalosnija je činjenica što pojedinci roditelje ili ostalu rodbinu počinju posjećivati tek nakon što umru. Prilikom spuštanja tijela u grob gorko zaplaču, vjerojatno se ne pitajući koliko puta je roditelj zaplakao zbog nedolaska ili barem nejavljavnja svoga djeteta. Ali, to nitko ne vidi. Ove suze vidi okupljeni svijet. Ne moraš plakati naglas. Budi tužan, ali pokušaj to ne pokazati. Zna nas netko iznutra, a bome i izvana. Promatram nedavno on

Koliko puta ste shvatili da vas je poznanik uočio, a pravio se da nije? Ranije sam pored takvih samo prolazio, a u zadnje vrijeme drugačije postupam: mašem, sviram i s osmijehom pozdravljam. I puno bolje se osjećam. Nisu mi teške ruke niti mi je jezik lijen. Podizanje ruke traje trenutak, a za javiti se nekome dovoljna je samo jedna riječ. Ovaj uvodni pasus je zapravo kopija moga facebook statusa od prije otprilike pola godine. Išao sam autom do grada. Upravno pred zgradom u kojoj moram nešto obaviti i moja susjeda. Želim parkirati auto do zida, a ona želi proći baš između zida i auta. Vidi da je usko. Vidi zid. Vidi auto. Ali mene, kao, ne vidi. Mislim se: „Možda će joj biti žao ako me ne ugleda“ te pritisnem sirenu tako jako i tako dugo da se, ne samo javila, nego i mahala sve do ulaska u zgradu.  Najgori su oni ljudi koji bi se danas javili, sutra ne bi. Nestabilni. Taman kada pomisliš da su smješteni u ladicu  Javiti im se , oni okrenu glavu. Onda ih opet moraš prebaciti