Naoko trivijalna pojava

Iz generacije sam koja je u školu išle pješke. Jednu relaciju. Ne, nisam od onih roditelja koji svome djetetu laže da sam se patio po trnju i kamenju i tako stekao svoju prvu diplomu. Mi smo išli pješke od Rampe do Sela. Nekih kilometar. Do Gornjeg Sela dva. Uzbrdo kad se ide prema kući, a nizbrdo na putu do škole.  Rijetko se događalo da se bus pokvari pa bismo morali na nogama ići iz Hutova do Zelenikovca. Ni to nam nije teško padalo, u nedostatku zanimljivih sadržaja, sve bismo shvaćali i prihvaćali kao pravu avanturu. I da, neizbježno je bilo napiti se u Zorke vode iz limene kove. I onda svakome nazvati "Faljen Isus" dokle ima kuća, dakle do Pilićare.  U ovim redovitim putovanjima od škole kombi bi nas iskrcao na Rampi, a onda brže-bolje uza stranu. I nedugo nakon izlaska iz kombija krenuli bismo u ostvarenje dva dnevna zadataka koje, iz današnje perspektive gledano, ne mogu shvatiti. Prvi je da bismo sjeli kako bismo počinuli odmah nekih stotinjak metara od mjesta gdje b

Pregršt obveza je bilo tijekom prosinca u pripremi promocije knjige u Čapljini. One sitne, višednevne finese su poprimale konačan izgled dva-tri dana ranije i na sam dan promocije. Tek u podne sam shvatio da je možda previše zamisli, a premalo vremena. Međutim, jedan naručeni i drugi nenaručeni prijatelj su odradili sve logističke zadatke. Garnitura postavljena, slike zakačene, ozvučenje uštimano. I sve je, kako inače i biva, ipak dobro prošlo. Dva sata prije početka programa sam otišao kući na tuširanje i dotjerivanje. Finalno oblačenje sakoa kao da mi je skinulo mrenu s očiju koju sam, očigledno, imao par dana ranije kad sam ga kupovao u Mostaru. Zbog mrene, zbog žurbe ili nečega trećega tada nisam primijetio da je sako za broj ili par brojeva manji od onoga koji bi meni odgovarao. I, šta ćemo sad? Kasno mi je do Mostara. Nemam vremena, ali ni eneregije. Kao što to inače činim u životu, a spreman sam i uzvratiti, zovem upomoć. Pišem kolegici da provjeri može li preuzeti novi sako, a