Naoko trivijalna pojava

Na trećoj godini studija Novinarstva morali smo se opredijeliti za dva novinarska smjera, a u ponudi su bila četiri: Televizija, Radio, Tisak i Odnosi s javnošću. Odabrao sam Televiziju i Odnose s javnošću u nadi da ću nekada raditi u jednome od ova dva područja. Kako do sada stvari stoje, upravo u odabranima nisam djelovao dok me povremeno ima u pojedinim tiskovinama i češće u programima radio postaja. Moja prva iskustva na nekome radiju vezana su uz Radiopostaju Čapljina. Kolegica Lidija i ja smo se stavili na raspolaganje glavnoj urednici Ivanki odmah po upisu na studij kako bismo stekli početno iskustvo. Pružila nam je priliku. Nedugo nakon našega javljanja pošli smo uređivati i voditi emisiju za mlade naziva "Sve je lako kad si mlad". Nismo pitali Prljavce za dopuštenje, kolega Dušan nam je predložio ime emisije, bili smo sigurni da on nakon toliko godina provedenih u medijima zna što smijemo "posuditi". Emisiju smo vodili oko godinu i pol, a u progra

Ove noći nikako zaspati. Imam osjećaj da sam se nakratko vratio u djetinjstvo i ranu mladost kada bi jedan od glavnih, ako ne i glavni godišnji događaj bio odlazak u Hrasno druge nedjelje u svibnju. Kao u nekoj magli naziru mi se i prijeratne slike "derneka na Rasnu" kada bi roditelji mene i sestre vodili u ovo glavno Marijansko svetište Trebinjsko-mrkanske biskupije. Glavno pitanje je bilo: "Hoću li dobiti plastični automobil s natpisom "milicija" ili balon na plin. Kada bi ostalo što novca od duhana dobio bih jedno od to dvoje čemu bih se divio i čime bih se igrao mjesecima kasnije. Možda je baš bila godina kada se nije imalo za balahanje pa sam s Hrasna u popodnevnim satima krenuo na Zelenikovac razočaran misleći da te sezone nema igračke. Susjeda mi došapnu da je tatina rodica Luca baš meni kupila "leteći balon". Koja sreća, ali sreća koja je kratko trajala. Vrativši se kući Luca mi ispriča nezgodu: ispustila je balon iz ruku u svojoj sobi, a

Moja kućica - moja slobodica. Svaki put kada sam poslovno ili privatno odsutan od kuće odmah me po dolasku u novu sredinu uhvati želja za povratkom pod stari krov obiteljskoga gnijezda. Hotelske sobe, bez obzira s koliko zvijezda su okićene nemaju dušu. Dušu, pak, ima većina ljudi s kojima se nakon raspremanja i tuširanja nađem. Prostor u kojem provodim vrijeme s njima u ugodnom razgovoru vrlo brzo postane - kao kod kuće. Često smo u gostima, nekada par sati, nekada par dana. Ukoliko tada ne osjetimo domaćinsku atmosferu, jadni mi. Boravak u gostima može biti dobrovoljan ili, ne daj Bože "prisilan" kada smo radi vlastitog interesa spremni trpjeti i neljubaznost domaćina. Pod krovovima dragih nam ljudi mogli bismo ostati mjesecima, ali svakog gosta tri dana dosta. Svi smo sigurno doživjeli i jedno i drugo. U gostima na par sati najčešće smo kod ljudi koji nam odgovaraju na većini područja i s kojima na kavi ili mezi o određenim temama razglabamo satima. Dogodilo nam se