Naoko trivijalna pojava

Devet zaposlenika Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan ovoga vikenda boravilo je na prostorima dviju drugih biskupija u BiH, a sve kako bi bili nazočni središnjem misnom slavlju u povodu Tjedna solidarnosti Hrvatskoga Caritasa s Crkvom i ljudima u BiH koji se ove godine održao u Derventi. Krenuli smo ispred upravne zgrade Caritasa u Mostaru u subotu 27. veljače u 12:35. Nismo prešli ni Neretvu, a već su zašuškale vrećice. Počelo je s grickalicama, a nedugo nakon toga, već u Vrapčićima i sa sendvičima. Tu je glavnu ulogu igrala moja malenkost. Hvala Bogu da je u vrećicama svih putnika bilo poprilično sadržaja koje smo bratski i sestrinski dijelili. U središtu moga zanimanja bili si slatkiši i povremeno sendviči. Malo prije 17:00 sati stigli smo na Petrićevac. Ravnatelj Caritasa Banja Luka predao nam je ključeve soba novoga studentskoga doma koji se nalazi u sklopu Centra "Sv. Ivan Pavao II." Ponuđene su nam tri jednokrevetne i tri trokrevetne sobe. Dobih ci

Prije deset godina na vrhu velikih stepenica u Mostaru što vode na Bijeli Brijeg "pošli" smo moja djevojka i ja. Kamo? U nepoznato, kakvi su zapravo svi početci. Danas, točno deset godina nakon toga dana, ona je majka moga djeteta, a ušli smo i u petu godinu braka. Bili su kasni večernji sati. Oko 23 sata, baš koliko je i sada. Rekao sam svome cimeru, danas vjenčanome kumu, da je ishod situacije pozitivan, a on je bio radostan zbog toga, pogotovo što me je u pripremi uglavnom savjetovao: "Be cold like ice!" Tada je moja nova cura nastavila pisati sms-ove. Pisala bi do jutra, a evo je sada već sat vremena hrče na desnoj strani bračnog kreveta. San joj nije čvrst, u oprezu je zbog kćeri koja se konstantno prevrće po krevetiću. Kad se samo sjetim koliko se novca potrošilo na sms poruke, a danas se samo "prikačiš" na bežični i nastaviš, volj'te Facebook, volj'te Viber. I ovo je realni pokazatelj kako je dosta godina prošlo od našega polaska do

Sv. Augustin je rekao kako cilj molitve nije Boga informirati, već sebe transformirati. Potrebno je razmišljati o ovoj rečenici kako bismo shvatili o čemu se radi. Za razmišljanje treba slobodno vrijeme, čega, čini mi se, sve manje imamo na raspolaganju. Koliko puta samo mičemo usne kako bismo sebe zavarali da molimo Boga? U crkvi se udobno smjestimo i molimo li molimo, ali promatramo li promatramo. Pogled nam je u klupi ispred te u sebi komentiramo onu mamu koja svome djetetu dopušta sve što želi pa mu ni u crkvi ne može ništa. A, kao molimo. Često se vjera ne prakticira onako kako nam je zapovjeđeno. Imamo deset Božjih zapovjedi. Imamo dvije zapovjedi ljubavi. I trebali bismo znati da se ne radi o molbama, već o zapovijedima. Ali, kao i sve drugo u životu, tako i vjeru čas promatramo iz jednog, a čas iz drugog kuta. Daleko sam od načina kakvim bih želio moliti. Ali mi je drago da sam na neke stvari počeo drukčije gledati. Nisam samostalno naučio. Netko me poučio. Poučio

Koliko je samo dobrote u jednome čovjeku. Ma, koliko je težak. Otkud mi ovo? Zar ljudi nisu egoistični? Zar ne misle samo na sebe i uski krug oko sebe? Nepotizam na svakome koraku? Da, ima toga, ali ima i puno lijepih stvari o kojima ne pričamo, a trebali bismo. Matea Janković. Do unatrag osam dana nismo pojma imali o njoj. Imao je uži krug njoj bliskih ljudi. Jedna sasvim obična mlada žena, supruga i majka u mladoj obitelji. Odjednom bolest. Facebook, odnosno njegovi korisnici nam predstaviše Mateinu rijetku i po život prijeteću bolest. Podijelismo stastuse i ne stadosmo samo na tome. Administrator grupe Život za Mateu osvježava informacije o pristizanju novca na račune. Koji novac, čovječe! Novac je to koji govori puno lijepoga o onima koji su ga prebacili na račun tamo nekog nepoznatog čovjeka za liječenje njegove nepoznate supruge. Novac je to koji ga ohrabruje i pokazuje da su mnogi uz njih, ali i novac koji govori o hrpi dobrote na jednome mjestu u jednoj konkretnoj situ

Svaki novi dan pred nas stavlja razne zadatke. Lakše i teže. Kada su laki, tada smo i mi boljeg raspoloženja dok nas često znaju uznemiriti iznenadne okolnosti. Nismo spremni za njih pa od muhe pravimo slona. Takve situacije događaju nam se i na poslovnim i privatnim stazama. Hvala Bogu koji u naše živote postavlja osobe koje nam svojim konkretnim djelima i utješnim riječima otvaraju srca i oči za prihvatiti i pogledati određene pojave i drugim očima.  "Sve su to kušnje!" izričita je moja kolegica koja ovo izgovori svaki put kada nas zagrli teže poslovno razdoblje. Samim izgovorom te rečenice i našim shvaćanjem da je u pravu, kušnja polako popušta ruke kojim nas je obgrlila te nam pokaže i svoje lijepo lice. Druga kolegica upozna me s tim da kušnje dolaze od Boga, a napasti od Ðavla. Hvala Bogu na osobama od kojih možemo puno dobra naučiti, ali hvala mu i na kušnjama koje nas svakodnevno zatiču i na koje manje-više uspješno odgovaramo. Kome u životu ide sve kao po