Bako i djede, hoću!
Oduvijek sam najbolju komunikaciju ostvarivao sa starim osobama i dječicom. Nadam se da će i moji nećaci potvrditi da sam se, ranije i dosta više, često vraćao u svoje djetinjstvo kako bih bio poput njih. Da su moji baka i djed živi, nadam se da bi i oni potvrdili moju otvorenost za sve njihove razgovore i pitanja. Doduše, i sada mi se smiješe s Neba i ohrabruju me u pisanju ovoga teksta. Ranije sam na ovome blogu pisao o životu u „Betlehemu“, ovome čapljinskome, o radionici za djecu s posebnim potrebama koja su prije četiri i pol godine postali sastavni dio moga života. Tada sam shvatio da su s razlogom ušli u njega kako bi me svojim potrebama uvjerili u vlastitu krhkost, ali i u krhkost sviju nas koji „nemamo“ posebne potrebe. A imamo ih i više nego djeca s invaliditetom, samo je razlika u tome što oni znaju zahvaliti na primljenoj ljubavi dok je naša riječ Hvala toliko teška da ju naša krhka kralježnica niti ne pokušava podignuti. Hvala Bogu, iako ne često kao ranije, i s