Naoko trivijalna pojava

Nalazim se ispred ambulante Urologije u Mostaru. Mama mora na pregled kod specijaliste. Kako inače biva, tako i danas, već do dolaska u čekaonicu ambulante pozdravio sam se s par poznanika. Ima li itko zdrav? Ovo se upitam svaki put. Čekaonica puna. Pregršt papira u rukama nervoznih pacijenata. Svi su predali uputnice, a sada im se testira strpljenje. Svi bi htjeli ući prvi. Sestra proziva jednog po jednog. Međutim, i nisu posve zadovoljni. Kako to da je onaj ušao, a čini im se da su oni došli prije njega. Nervoza je splasnula kada je u čekaonicu na pokretnom nosilima dovezen pacijent kojemu su friško amputirane obje noge. Obitelj moli sestre da ga hitno prime jer su im tako rekli "s kata". Sestra odgovara da se strpe dok iziđe pacijent iz ambulante. Kako se strpiti kad im otac nariče i zove majku u pomoć? Teško da mu je živa jer i njemu preko sedamdeset godina. Ali, evo dokaza - jedna je majka.  A moja majka? Ona već treći put odlazi u WC, a kao trebala bi imati p

Neki odnosi nikada ne prestaju, samo proživljavaju određene stanke. Pojedini ljudi spontano uđu u naše živote, a isto tako iz njih iziđu. I mi iz njihovih. Ponekad ih se sjetimo, ugledamo fotografiju ili status na društvenim mrežama i sve ostane na tome. Čekamo da oni učine prvi korak izlaska iz virtualnog svijeta i krenu prema nama koji smo, mi tako mislimo, u stvarnom svijetu. Na određene teme kao da je jednom samo netko upro dugme Pause. To se najbolje osjeti kada se nakon izvjesnog vremena dogodi Play. Nedavno se nađoh na kavi sa dvjema dragim kolegicama i prijateljicama s fakulteta. Ne da smo samo uprli Play, već smo par puta u nekih sat vremena premotavali kasetu od početka do kraja. Nismo se sastali par godina, a kao da smo još jučer popili kavu. S nekim drugim i dragim fakultetskim kolegama jesenas  sam  preveo lijepu večer na svadbi zajedničke nam kolegice. Dogodilo se isto kao s kavom koju sam prije par dana pio, kao da smo jučer bili na kavi, odnosno pauzi između

Samo će ti pravi prijatelj reći da ti je lice prljavo , kaže jedna izreka. I zaista, upravo je lice opasna zona, jer ako nemaš ispred sebe ogledalo i ako nije veliki nanos prljavštine, vrlo vjerojatno ne ćeš primijetiti nečistoću na njemu. U nedosatku ogledala prednja kamera na mobilnom uređaju može poslužiti. Ako se njome napravi selfie i na njemu se može vidjeti nedostatak. S obzirom na brojne selfije, ne bi trebalo biti mnogo prljavih lica. Tko to od nas nije dobio kritiku? Svi smo i to po nemali broj puta, samo što kritike svi ne prihvaćaju zbog eliminiranja njihove dobronamjernosti na samome startu. Kuku i jao onima koji to konstantno čine jer nikada ne će biti dobri na područjima u kojima im se daju savjeti. Nije teško razlučiti je li kritika dobroamjerna ili ne. Potrebno je procijeniti mjesto, vrijeme i način kojim je izrečena.  Nitko nije toliko pametan da zna sve, samo što je mnogo onih koji misle da njima pripada titula "sveznajući". E, takvih nema. Ovi

Često u razgovorima sa svojom generacijom pomislim i kažem: "Dečki, sve je dobro dok nema rata!" Nama, koji čak nismo služili ni vojni rok, teško je zamisliti kako je bilo ratovati. Pušku u ruke, plastičnu krunicu oko vrata i život na raspolaganje. Ostavljaš djecu, ženu, roditelje, braću i sestre i putuješ u neizvjesno. Nama, koji smo tada bili u ranom djetinjstvu ili se čak nismo ni rodili, danas je lako gledati u to vrijeme "ponosa i slave", ali i vrijeme u kojem smo ostali bez onih najhrabrijih među nama. Ovih dana, kada se prisjećamo osnivanja HVO-a koji je prvi prepoznao opasnosti koje prijete našim zemljama BiH i Hrvatskoj i sa svojim pripadnicima prvi stao na prve crte obrane, neki očito nisu svjesni svojih nedjela. Prolazeći danas preko Trga Hrvatske slobode u središtu naše lijepe Čapljine ugledah prizor koji me zaprepastio. Uz dogorjelu svijeću obojanu bojama hrvatske zastave stajale su dvije prazne pivske flaše. Duboko sam udahnuo, zazvao Pokoj vječ

Priča mi jedan starac, sada već pokojni, kojemu je prije pedesetak godina petogodišnji sin stradao u bizarnoj nesreći, kako je nakon upoznavanja prijatelja s nesretnim slučajem od njega čuo neobičnu i neprimjerenu konstataciju: "Ne daj Bože gore!" Pomislio je kako nakon teške nesreće koja im se dogodila može biti gore? Ne može! Sin, koji je kasnije preminuo, ostavljen u bolnici, kud ćeš teže. Međutim, on za par sati kući u besvjesnom stanju pronalazi svoju svastiku. Pomisli: "Evo ipak može biti gore!" I doista, uvijek može biti gore. Koliko god smo često dovedeni u situaciju da moramo razmišljati kao otac onoga djeteta da ne može biti gore, moramo zastati, duboko udahnuti i pomisliti: "Ne daj Bože gore!" U nezgodnom životnom trenutcima dovoljno smo opterećeni težinom slučaja koji nas stjera uza zid i to ne samo s rukama u zraku, nego i s katancem na mozgu i u srcu. I tko tu može išta pomisliti? Tako često molimo: "Neka bude volja Tvoja...