Obećanje - ludom radovanje

Krave vežemo za rogove. Pse oko vrata. Čovjeka, koji im sve ovo ponekad čini, ne veže nitko, barem ne od kada su ukinuti robovlasnički sustavi i barem ne kod nas. Čovjeka bi se, valjda, trebalo vezati samo za riječ.

Poznata nam je ona: Obećanje - ludom radovanje. I doista, kao i svaka druga izreka iz naroda, tako i ova ima razloge svoga nastanka i kontinuiteta. Koliko li smo se samo puta uvjerili da sve obećano nije učinjeno. Sjećam se riječi pojedinih "ljudi na poziciji" koji bi mi, dok bi bili društvu više ljudi (što više, to po njihovom mjerilima bolje) obećavali koješta. Najčešće su to oni "vrebatori" koji su svoju aktivnost iskazivali po završetku moga fakulteta. Da se ispunilo i O od njihovih obećanja, ni sam ne znam gdje bih sve do sada radio.

Na osnovu naših životnih iskustava svi bismo startno trebali davati više pozornosti "obećavateljima", nego sadržajina njihovih bajki. I ovo su davno shvatili ljudi: nije bitno što ti se kaže, već tko ti kaže. Nemali broj puta sam padao, a i dandanas padam na iste, stare i izlozane fore. Iskustvu i godinama unatoč. Zašto?

Možda zato što smo svi mi donekle dio čudnog mentaliteta ovdašnjeg čovjeka. Držao bi se ti podalje od kojekakvih krugova i svih ljudi iz njih, ali ne uspijevaš. Ne ide ti jer isti oni koji su još jučer tebe uvjeravali da negdje tamo nije dobro već danas su sebe smjestili - baš tamo. I onda, gdje vežu svoju riječ?

Nije lako ostati apsolutan u držanju riječi. Bog je apslolutan, a Einstein je dokazao da je ionako sve relativno. Pa hajdemo, barem maksimalno u toj relativnosti pokušati kontrolirati svoje riječi, ali i s više opreza primati obećanja raznih tipova i tipica oko nas. 

Ne vezati se za pojedine ljude i njihove riječi preduvjet je konkretnijoj osobnoj sreći.