Naoko trivijalna pojava

"Lako je roditeljima podizati djecu. Primaju plaću, rade na zemlji,  novac ponekad pada s kišom s neba. Rodili su nas kako bi nam osigurali osnove za život. Osnove da, ali luksuz? Ma i luksuz, nismo baš mi zaslužili izdvajanje iz društvene cjeline. Ne bi bila cjelina bez nas, raspala bi se".  Koliko puta smo pomislili sve ovo napisano u prvome pasusu? Ako nismo izrekli sve ove rečenice, onda smo barem neke od njih pomislili u svađama s roditeljima. To su one nezgodne situacije kada se moramo pomiriti s činjenicom da nam roditelji ne mogu odgovoriti na brojne zahtjeve. Trebalo nam je u školi nabaviti tenisice kao u prijatelja. Markirani ruksak je trebao biti i na našim leđima. Onda je došla ekskurzija. Nakon toga i srednjoškolska ekskurzija. Nije bilo dovoljno njihovog doprinosa pa smo im se još s 23 godine obratili kako bi nam osigurali apsolventsko putovanje. Ništa to nije bilo skupo iz tadašnje perspektive. Onda se perspektiva promijeni, a time i skupoća pojedinih s

Svatko ima neku vezu sa selom. Netko je u njemu rođen, netko je u njemu živio, netko u njemu živi i sada. Jedni su išli kod bake i djeda na selo, dok su drugi u nekoj ruralnoj sredini imali obiteljske prijatelje. Sjećamo se domaćih životinja, dobre hrane i ljubaznih seljaka.  Ja sam seljak. Rođen u gradu, ali zadojen na selu. Moje selo zove se Zelenikovac. Nalazi se u zaleđu Neuma. Ni kilometar zračne linije do granice Lijepe naše. Moje selo u ratu nije palo u neprijateljske ruke, ali smo ga ipak morali napustiti. Djeca i žene. Bilo smo istinski migranti, a momci i muževi su ostali i branili ga. I obranili. Moje selo je na kamenu. Zloglasni Hadžibeg iz Hutova, pod čijom čizmom je bio Zelenikovac, zvao ga je "selo na velikoj stijeni". Doista, hodajući po mome selu naići ćete na više kamena, nego zemlje. Taj kamen je ipak prehranio našega čovjeka. Ipak je njegova tvrdoća nekima izvadila vizu za odlazak na sve četiri strane svijeta. Od Neuma, Čapljine, Metkovića, Pelješc

Razgovaram danas s prijateljem o hercegovačkom načinu provođenja godišnjeg odmora. Pozitivno je to što Hercegovac ima godišnji jer se podrazumijeva da ima posao. Ako se godišnji ne raspoređuje po zakonu nije ni bitno, Hercegovci su svakako vješti u pronalaženju rupa u zakonu. A ako dobiju dva tjedna godišnjeg odmora onda se u većini slučajeva ne odmaraju, nego umaraju. Godišnji odmori najpovoljniji su za odraditi kućne poslove. U koje god doba poslodavac Hercegovcu pruži priliku za odmor, on tu priliku prokocka ako ćemo se voditi značenjem pojma godišnjeg odmora. Većini Hercegovaca more je kao na dlanu. Neki ga samo gledaju, a ne umoče ni prst od druge ruke. Ovi Hercegovci s mora poslužuju goste koji itekako znaju iskoristiti svoj godišnji. Jednostavno odmaraju. Ako je moguće naš čojek ne uzima zimski godišnji, jer tada nema što raditi. Klanje gudina (svinja) se obavi subotom, ako zaposleni Hercegovac istu ima slobodnu kroz radni tjedan. A s obzirom da se ne može dovršiti sav

Prije desetak godina osvojili su nas digitalni fotoaparati, a prije par godina pokleknuli smo pred navalom pametnih telefona koji u sebi sadržavaju i fotoaparat. Svi smo fotografi, ali nigdje žive fotografije. Jednom prilikom sestrin svekar je upozorio fotografa koji je "štrokao" obiteljski događaj: "Ne dopuštam slikanje ako ne dobijem slike, nisam vidio slike ima deset godina". Martin je kasnije dobio fotografije koje redovito i rado pregleda prisjećajući se važnoga dana u svome životu. Društvene mreže pružile su nam priliku za dijeljenje i razmjenu naših fotografija, odnosno dragih uspomena. Pojavom Facebooka naše fotografije postadoše previše javne, ali su time pojedincima pružile jedinu priliku preseljenja iz njihovih računala ili kartica na fotoaparatima. Na ovoj javnoj ploči može ih se naći svakakvih, ali srećom, postoje mogućnosti zaštite odnosno kontroliranja kome ih pokazati, a od koga ih skriti. Tako nam barem kažu naša Velika braća. Ovih dana smo č

Prošli vikend dosta osoba je postalo Francuzima. Barem na profilnim fotografijama. Kažu da su se tako solidarizirali s tom ožalošćenom nacijom. Poginulo je previše nedužnih ljudi, dakako da nam se svima steglo oko srca. Neki su obojali svoje profile, neki postavili fotografije svoga boravka u Parizu, a neki skinuli fotografije s interneta. Neki se, nadam se, pomolili za duše tih nedužnih žrtava. Onda je došla obljetnica Vukovarske tragedije. Nema aplikacija koje će ti profilnu sliku prebaciti u šahovnicu. Znaju svjetski centri moći gdje su svjetla Pariza, ali ne znaju gdje je grad kojega je prije 24 godine obavila tama. Znaju majke, supruge, invalidi. Ono to znaju svaki dan, a mi osamnaesti jedanaestog. Nema tako moćnih aplikacija ni za prebaciti sliku profila u zastavu Bosne i Hercegovine. Jučer je i u našoj zemlji bio teroristički napad. Zar majke i očevi, supruge, sestre i braća dvojice naših vojnika nisu tužne? Zar je BiH tako neprimjetna? Ne žele vidjeti centri moći. Žmir

Moj djed, mamin tata, u mlađim danima je bio strastveni lovac. Pokojna baka često bi rekla: "Dok pametni i pobožni ljudi neđeljom idu za ostalim narodom k misi, moj muž ide za setenjima u brdo". Više od tuge zbog odvojenosti od supruga vikendom strahovala je od pušaka koje su vodeći dio lovačke opreme. Ne daj Bože da tko promaši. Nije. Djed je umro u dubokoj starosti noseći do kraja u srcu i mislima titulu strastvenog lovca.  Tata je imao lovačku pušku koju je nedavno prodao. Visila je u podrumu, a ja sam dobio izričitu zabranu da joj se približavam iako je konstantno bila prazna. Čekala je tatu da se smisli hoće li biti lovac. Nije dočekala. Zato sam ja, kao prvašić, dočekao rat. Sjećam se upravo pogona tih istih lovačkih pušaka kojima su moj otac i ostali muškarci iz sela imali priliku biti naoružani. Nitko im nije ranije predstavio pakleni plan rata. Dobri Do, susjedno selo do našega bilo je ispražnjeno domicilnim stanovništvom, a popunjeno strancima, vojnicima tzv.

Neki seljak kupovao vola od čovjeka iz susjednoga sela. Gleda kupac životinju i što može naoko vidjeti sve mu odgovara. Ali ne može procjeniti koliko je vol "prešao". Dosjeti se i upita prodavača: "Pušiš li?" Ovaj odgovori negativno. "E, onda ti ni vola ne ću kupiti, ako nisi odmarao ti, nije ni vol", reče razočarani kupac. Vjerojatno je i prodavač bio razočaran, ali priča ne kaže je li se propušio. Znam dosta pušača, a i ja sam periodični pušač. Bio, nadam se. Prvu cigaretu zapalio sam s devet godina, na prevaru. Vlastita sestra me prevarila. Kada sam joj zaprijetio da ću je izdati mami, onda je rekla kako bih i ja trebao povući jedan dim. Nakon što sam to učinio mudra sestra doda: "E sada mogu i ja tebe izdati". Drugu cigaretu zapalio sam deset godina nakon prve. I dok su kolege uvlačile dimove po wc-ovima osnovne i srednje škole mene te nije zanimalo. Faks, odnosno studentski život je donio promjenu. Jedna po jedna dok nisam došao na

Mama i tata u prvi zajednički projekt ušli su prije skoro 44 godine, onaj bračni. Vjenčali su se krajem siječnja 1972. godine. Tata je već tada, kao 28-godišnjak, postao "svoj čovjek". Bio je poduzetan, a zapravo ga je život požurio nakon što je u 26. godini života, kao najstarije od šestero djece, ostao bez oca. Mama je došla u brojnu obitelj. U njezinim nogama pješice prevaljeni kilometri i kilometri od rodnoga sela do planine i natrag. Naši roditelji nisu imali, odnosno nemaju visoko obrazovanje. Kasnije su išli u neke večernje škole, mama šnajdersku, a tata zidarsku. A znali su već i šivati i zidati. Znaju i danas. Tata bez razmišljanja nešto zakrpi, a mama i dandanas argatuje. A argatovala je i tijekom izgradnje obiteljske kuće u Čapljini u kojoj danas živimo. Zajedno su je sagradili. Njihov novi projekt, njihova ideja, njihova provedba. Uz pomoć vrijednih ruku dragih ljudi. Bez kredita, sve od duhana. Sjednu na traktor u 40-ak kilometara udaljenom Zelenikovcu pa

Danas se navršava prva godina kako je svećenik izgovorio riječi: "Mihaela, ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga". Mihaela je od tada Mihaela iako smo ju i ranije tako oslovljavali. Ne kao Ela, Miha ili Mihić. Nisam pobornik nadimaka, odnosno skraćivanja imena. Zašto  bi netko bio Kika, ako je Kristina ili zašto bi Katarina trebala postati Rina? Roditelji i prijatelji će reći da su im ta imena preduga. U pravu su, ali zar nisu bila ista kada su ih birali? Ljudi često imaju želju donositi kojekakve odluke u tuđim životima pa tako i na ovome području. Svi mi, pak, odlučujemo koliko ćemo pomjerati granice tolerancije u dopuštanju takvih postupaka. Iskustvo iz mene progovara da ih nije potrebno uopće širiti, jer onda popucaju poput jedne bivše države širokih granica. Zato, ćaća i majko, ako vam se ne sviđa kumulacija imena Cici, Maca, Faci i Laci, onda reagirajte. Ako već povlađujete, zapitajte se što će se dogoditi, ako Bog da, za 70 godina kada Faci, Maca i La

Moj otac je često znao reći: „Djetetu majka pruža ljubav, a otac sigurnost“. Pomalo mi je bilo nejasno kako to da i otac ne može dati ljubav. Sada, kada već godinu i dva mjeseca igram ulogu oca shvaćam. Ne daj Bože da ne ljubim svoje dijete, već pričam o sveobuhvatnosti pojma ljubavi. Ljubav nije teorija, ljubav je praksa. Postoji ona priča u kojoj su mladi roditelji odlučili u noćnim polusmjenama čuvati bebu. Dok je dežurna bila mama sve je prošlo u redu. U pola očeve smjene dijete je počelo naglo i glasno plakati. Otac spava i dalje. Majka ga budi i govori: „Mali plače!“ On će sneno: „Šta te briga, je li tvoja ili moja smjena?“ Koliko sam samo puta u ovome kratkome roku prepoznao sebe u pospanom ocu. Niti posao, niti stres niti bilo koji drugi pritisak ne mogu mi biti opravdanje. Zar je posao samo kada zatvoriš kućna vrata? I ne razmišljajući o ovome i sam bih često potvrdno odgovorio da ovo pitanje. Članovi obitelji trebaju ljubav sada, točnije trebali su je maloprije.

Neki ljudi imaju neodoljivu, bolesnu i kontinuiranu potrebu  zaključivati   a  priori. Nedavno mi jedna stranka na poslu prenosi što je čula o  mojem dobrom prijatelju, odnosno o čovjeku kojega i sama  relativno dobro poznaje. Eto, pitaju nju hoda li on ikako zemljom ili je konstantno u oblacima. Ne poznaju ga izravno, ocjenjuju po onoj "rekla-kazala" i "iz oblaka se vidi". Neka, tko je onda tu u oblacima? Kaže mi sugovornica da je "spasila stvar". Rekoh joj da nije bilo potrebe za to. Naglašava da svoj potez smatra ispravnim jer je osoba promijenila mišljenje. Završih: „Ionako mu njegovo mišljenje neće popraviti stanje na žiroračunu“. Samo neka ga ne tuku i ne buše gume na autu, kako nedavno reče jedan mladi uspješni čovjek. E, tada bih i ja stao u obranu. Taman mi taj događaj pade u zaborav, kad mi jučer draga osoba priča kako je također čula loš komentar o istome čovjeku. Novi sugovornik moje nove sugovornice mojem prijatelju je preb

Kada je sestra Angela rodila Zvonimira prije devetnaest godina cijela naša obitelj bila je presretna. Živo i zdravo dijete je došlo na svijet. Nije bilo mobitela, a pogotovo ovih s foto aparatima da se bebu fotografira učestalo što danas skoro svi činimo. Ipak, fotografija nije nedostajalo. Lijepo ih je danas pogledati. Zvonimir je u međuvremenu postao momak, student, marljiv radnik i moje kumče. Znam, ako već i nije, vrlo brzo će postati i nečiji dečko. Kada je Zvonimir imao godinu i dva mjeseca druga sestra je rodila Kristinu. Zvonimir crn kao Arapin, a Kristina plava kao Njemica. S njom i njezinom mamom sam boravio u Mokošici tijekom prvog Kristininog ljeta. Bila je toliko živahna. Kao dvogodišnja djevojčica je zgrabila psa i ugrizla ga. Moglo se, čim je prohodala, vidjeti da će biti sportašica. U međuvremenu je počela profesionalno igrati rukomet. Otišla je iz obiteljskog gnijezda u Zagreb i prije faksa. I sada, dok ovo čita koluta očima i govori: „Ujkoooo!“ Sestra Karla

Oko nas je mnogo osoba koje su opipljiv primjer da nas snaga Božje providnosti te osobne želje i volje može dovesti do svakog zacrtanog, ali često i neočekivanog cilja. Božjeg cilja. Mnogi ovome mogu posvjedočiti, ali su skromni te radije šute. Često smo prenositelji loših događaja i primjera. Kao da se samo ružne stvari događaju. Najutjecajniji mediji kontinuirano nas bombardiraju takvim događajima, a mi upijamo poput spužvi. Ona je slijepa djevojka Martina. Ne srami se i ne boji svoga invaliditeta. On joj nije čimbenik nabijanja kompleksa, nego samo pokazatelj da treba upregnuti dodatne snage kako bi pratila nas „bez invaliditeta“. Skromna je i tiha. Završila je srednju školu u Sarajevu, a potom se vratila svojoj obitelji u Čapljinu. Marljivo je izvršavala svoje zadatke u Caritasovoj radionici za osobe s posebnom potrebama „Betlehem“. Kao nagradu za njezin trud, a prije svega zahvaljujući milosti Božjoj, ona je u pratnji dobrih ljudi u travnju ove godine posjetila marijansko

Brzo živimo. Prebrzo. Varamo se da ćemo naći načine kako bismo se opustili. Sve ih je manje. Nadamo se da ćemo jednom biti raspoloženi za družiti se i razgovarati s nama dragim ljudima. Onda počinjemo lagati i njih i sebe same. Već godinu i mjesec često čujem rečenice: „Doći ćemo vam na babine jednu večer. Baš smo neki dan o vama razgovarali. Uskoro se vidimo“. Odeš u trgovinu, kupiš svašta očekujući goste koji su zvučali tako uvjerljivo kao da će doći već ovoga vikenda.  Sve ono što nisu popili i pojeli ovi gosti koji su se najavili, to su učinili neki drugi koji su bili bolji organizatori slobodnoga vremena. Iznenada su došli i isto tako iznenada ti popravili raspoloženje. To su pravi gosti. Ovi što konstantno obećavaju dolaske kao da misle da su nezamjenjivi. Tako često to provuku u razgovoru kao da ti danima ne spavaš zbog toga što oni nisu došli. A zapravo, i nisi im se nadao jer da su ti bili važni davno bi došli. Satirični portal Erogag opisao je parolu „Čućemo se

Čapljinski portal prošloga vikenda je prenio reportažu Dnevnog lista o Domu za stare i iznemogle s hospicijem "Betanija". Opis podijeljenog sadržaja na facebook profilu Čaportala: "Pročitajte reportažu o hospiciju "Betanija", domu za stare i nemoćne u Čapljini, te intervju s direktorom Antom Benderom". Pedeset jednoj osobi se svidio post, a osoba koja se krije iza facebook profila pod imenom Marko Goluža napisala je "pederko direktor". Nakon što sam pronašao post, a samim time i komentar, nasmijah se i navratih u njegovu virtualnu baštu kako bih vidio tko me tako lijepo kiti.  Poželih mu poslati i zahtjev za prijateljstvo. Razočarah se. Nema nikoga. Ne postoji. Ova "osoba" nema čak ni virtualnih prijatelja, a mogu samo zamisliti koliko ih ima u stvarnome životu. Na profilnoj fotografiji "Marka Goluže" u travi pognute glave čuči od pasa gol muškarac (preuzeta fotografija i za ovaj osvrt) koji kao da se pita: "Bože

U ona doba kada nismo ni pretpostavljali kako bi mogli izgledati mobiteli ljudi su imali običaj viđati se jedni s drugima. Išli su na sijelo. Ona koja sam ja doživljavao bila su sijelo u Martića i sijelo u gornje selo. Sestre su išle na sijelo kod Karmele i Zdravke i one kod njih .  Oni kod kojih smo mi išli sinoć, kod nas bi došli sutra i tako u krug. Nekako smo tada bili spontaniji i opušteniji, nego što smo danas. Nije se na tim sijelima Bogzna što specijalno događalo. Mi djeca bi morali šutjeti od sedam i pol do osam, odnosno od početka Dnevnika do kraja Vremenske prognoze. Netko bi od starijih sjeldžija ili domaćina morao reći: „E, da čujemo što meću za sutra“. Pa ti Mato i Ante pisnite ako smijete. I dan danas se sjetim pokojnog kuma Mate i tih sijela kada voditelj Dnevnika kaže: „Doviđenja“, jer bi na taj pozdrav kum Mato rekao: „Doviđenja i tebi“. A ako bi gorjela vatra u kominu (u dimari) tamo bi boravile sestre, prijateljice i rodice. Najčešće bi se sijelilo zimi k