Vječni optimist
Vjera, ufanje i ljubav su tri Bogoslovne kreposti. O tome smo učili na vjeronauku. Napamet, tko ti je moj svećeniče o njima razmišljao. U pripremi za krizmu i nekako, ali za pričest nikako, bilo nam je samo bitno ne pogriješiti u izvođenju recitacije i da nam vosak sa svijeće ne kapne na ruku. Ufanje. Nada. Kolika bi trebala imati krila kako bi nas sve nosila i izdizala iznad ovoga blata? "Čemu se nadati u ovim teškim vremenima? Posebno ovdje kod nas gdje nema perspektive!" Ovo kažu neki moji vršnjaci koji dodaju da je danas teže nego ikada prije te ih dosta to uvjerenje dokazuje pokušajima pronalaska sreće u nekim dalekim krajevima. Drugi lamentirajući ovdje opuštene kave pretvaraju u stresne trenutke. Ovi prvi često nemaju ni zrno nade u sebi ni sada kada ljeti dođu u rodnu grudu. Neka, jesu li uopće tražili nadu? U kojekakvim raspravama o budućnosti često ispadnem crna ovca. Braneći svoj stav da je bilo i gorih vremena prijatelji me gledaju s čuđenjem. Možda njim